Dražan Gunjača BALKANSKI RASTANCI

ON LINE DIO ROMANA

home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
guestbook
E-mail

Balkanski Rastanci
- roman on-line NOVO!!!
- bilješka urednika
- recenzije
- čitatelji o romanu
- iz romana

I. GLAVA

Sumorna, dosadna jesenja kiša uporno je zalijevala te 1991.g. oronule krovove starog dijela grada Pule, dok sam ja bezlicno gledao kroz prozor svog stana u potkrovlju, pokušavajuci u prvom mraku uociti nešto što bi me trglo iz letargije, što bi mi dalo nekakav smisao te veceri. Uzalud! Ako ikada covjek ima privid da vrijeme stoji, onda je to takvih jesenskih kišnih veceri, a pogotovu ako ih provodi sam, što je sada bio slucaj sa mnom. Televiziju sam iskljucio pokušavajuci tako ne vrijedati ono malo zdravog razuma što mi je ostalo nakon svih ovih godina, a narocito nakon svih dogadanja zadnjih mjeseci. Uostalom, kako uopce normalan covjek može, primjerice, gledati neku stranu humoristicnu seriju, koje se i nadalje uredno izmjenjuju sa reportažama sa bojišta, seriju sa likovima i radnjama koje ovog trenutka nemaju nijedne dodirne tocke s zbivanjima koja su se nadvila nad ove balkanske prostore, gdje se govori samo o ratu, mržnji, boli, stradanju i svemu drugom što ide uz takva, ovim prostorima svojstvena, društvena zbivanja. Uostalom, kako se koncentrirati na radnju iz takvih serija, kada se upravo u trenutku kada je najsmješnije (barem bi se tako dalo zakljuciti iz dosnimljenog smijeha gomile koja kao prati dogadanja iz serije), pojavi natpis na ekranu koji otprilike kaže da je oglašena zracna ili opca opasnost za Karlovac, Gospic (ispricavam se, za Gospic se to daje samo jednom dnevno, jer tamo uglavnom i ne prestaje) i druge gradove u ovoj najljepšoj zemlji na svijetu, koja je trenutno u ratu.
Doduše, u ovoj zemlji iz bajke još nije objavljeno ratno stanje (ako se ikada i objavi), ali to nije prepreka za svakodnevno razaranje svega i ubijanje svih kojih se "osloboditelji" docepaju. Na srecu, Pula je iz tko zna kojeg razloga do sada prošla bez razaranja (vjerojatno zahvaljujuci samo Božjoj providnosti, a što se tice ljudskih zasluga za to, vjerojatno ce se nakon ovog neobjavljenog rata oglasiti dovoljan broj spasilaca grada od tog zla, jer da nije bilo njih, naravno, ne bi bilo ni nas, odnosno grada…). Nema veze, neka ga samo ostave, neka ga ne razore, a tko ce kome jednog dana dijeliti lente za zaslužne, kome ce to išta znaciti tada?! Valjda nece!

Stavim na gramofon neku staru plocu Pink Floyda i natocim konjak. Francuski, jeftiniju varijantu "Napoleona". Barem dobro izgleda, a ionako ga ne pijem cistog, pa o ukusu nisam mjerodavan suditi. Idealna noc za malo promišljanja o prošlosti, a naravno, uz to nužno ide nekakav alkohol, jer tko još na Balkanu može potpuno trijezan razmišljati o vlastitoj prošlosti ili, ne daj Bože, o smislenosti buducnosti. Doduše, vec sam godinama prestao piti, tako da sad prvu cašicu doživljavam kao nekada petu, šestu ili tko bi uopce znao koju. Ovisno o prilici. A i pice sam promijenio, ako se uopce može reci da više pijem, buduci da nekoliko poluprigodnicarskih cašica koje popijem tu i tamo, definitivno predstavlja uvredu za vecinu punoljetnih muškaraca rodenih negdje na Balkanu. Eh, da, nekada sam pio votku, i to, moglo bi se reci, u najmanju ruku, u poprilicnim kolicinama. Sada to cijenjeno pice ne mogu vidjeti, kao što niti ne mogu shvatiti kako sam ga uopce mogao piti i još uz to u ne baš zanemaravim kolicinama. No, to je vec samo dio problema koji se kolokvijalno može staviti pod radni naslov: kako razumjeti vlastitu prošlost u dijelu u kojem vam je sada neprihvatljiva iz tko zna kojih razloga. Nikako, jer je problem u sadašnjim razlozima, a ne u samoj prošlosti. Pa kako onda tek tudu!

E, da! Cim padnem u ovakva stanja, pocnem se zabavljati s jalovom životnom filozofijom vlastite svakodnevice koja je besplodna otprilike koliko i vecina mojih veza sa ženama. Žene! Prvi put se i njih sjetih ove veceri. S njima mi dobro krene, ali još brže završi. No, o tome više drugom prilikom. Žene su u ratnim okolnostima ipak u drugom planu, zar ne?! Nije svako zlo za zlo (hajde, odoli da ne budeš muški šovinista kad vec imaš rat kao opravdanje, pa makar i neobjavljen).
Muškarci! Prijatelji! Prva linija obrane! Bože moj, gdje li su svi ti raznorazni likovi sada? Dragi, divni, požrtvovni, pokvareni, licemjerni… prodefiliralo ih je svakakvih u svim tim godinama koje sam proveo u uniformi Jugoslavenske ratne mornarice, a i nakon prošlogodišnjeg napuštanja JRM, kada sam napokon postao "civil".
Neki su mrtvi, zapravo više njih, ali oni su to riješili prije rata, bez spomenica. S Tonijem sam proveo ranu mladost i brojne neprospavane noci. Jednu od takvih noci je prespavao; previše droge za umorno tijelo, oproštajno pismo koje uredno citam jednom godišnje, na godišnjicu njegove smrti, naravo, kada se uredno napijem, isplacem u cetiri zida, bez svjedoka i iz pocetka. Kako godine prolaze, tog dana sve više placem, a sve manje mislim na Tonija. Jedina konstanta je prigodno opijanje.
Aca, zapravo Aleksandar, moj kum, tocnije ja njegov vjencani kum, podoficir je u JRM ili kako se vec danas zove ta mornarica. Veliko srce, kao njegova rodna Vojvodina, jedina poznata mi osoba koja sve zlo ovog svijeta prihvaca s budistickom nonšalacijom jer, kako on kaže, jebi ga, moralo se desiti, što ceš, idemo dalje. Pa i ono kumstvo nije baš za hvaljenje, razveo se brže nego se vjencao, ali ostasmo kumovi. Uostalom, prema njegovom mišljenju ja sam njegov, a ne njen kum, pa je utoliko cinjenica razvoda bila bez znacaja za daljnji procvat našeg kumstva. Njega danima, mjesecima ne cujem, zatvoren je u krugu kasarne i ne dopuštaju im izlazak iz nje do odlaska brodova za Crnu Goru. Niti telefonirati. Ništa!
Boris, mješanac iz braka Srbina i Hrvatice, roden je u Beogradu, neopredijeljen, ne pripada više nikamo. Tek je tri godine u Puli, po ugovoru na odredeno vrijeme (to su u sada vec bivšoj vojsci uveli pred sam raspad zemlje, kao pokušaj njenog reorganiziranja, moderniziranja, iako se zapravo sve svodilo na to da više naprosto nisu imali dovoljno kandidata za vojne škole, pa time ni kasnije doživotne vojnike; nije bilo više dovoljno ludih ili prisiljenih na vojno školovanje odnosno na doživotno vojno manekenstvo). Roditelji razvedeni, on prepušten ulici i nalazi spas u vojsci. Barem privremeno. Ništa originalno, ali ucinkovito, kako bi to rekao naš novi predsjednik Franjica. I naravno da se takvi uvijek zalijepe za mene. Iz najrazlicitijih pobuda, dakako!
Dino negdje u Sloveniji predaje sociologiju. Zamijenio je uniformu za katedru. Nisam siguran da mu je izbor baš perfektan, ali tko ce razumjeti Slovence. Preblizu su austrijske granice, tako da tu široka slavenska duša trpi na uštrb germanskih utjecaja. Ali opet, kada se sjetim ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se cini da one drže ravnotežu s nama ostalima, pa su u prosjeku ipak prihvatljivi. Barem oni koje sam ja poznavao.
Zvrrrrr! Telefon! Tko izmisli tu prokletu spravu koja se nakon što navršiš tridesetu uredno javlja onda kada ti je najmanje potrebna. Morat cu nabaviti nekakav tiši telefon, ovaj koji imam mogao bi, zlu ne trebalo, poslužiti kao sirena za uzbunu kvarta u kojem živim. Druga je stvar što u ovom dijelu starog grada ne možeš više uzbuditi ni štakore, kada ih slucajno nagaziš na stepenicama u ranim jutarnjim satima, kada vecina njegovih cijenjenih stanara pokušava pogoditi svoja ulazna vrata.
- Da! - jedva izustim na telefon.
- Ovde Sima. Robi, jesi ti?
- Koji Sima!
- Sima, bre, iz obaveštajne, koji ti je kurac, šta me ne prepoznaješ?
- A, ti si. Pa de si, Simke, jesi živ?
- Ne zajebaji. Slušaj, moram ti nešto vrlo ozbiljno reci. Kao prijatelju. Jesmo prijatelji još ili si i ti prešao na drugu stranu?
- Jebi ga, Simke, koja ti je prava strana?
- Daj, Robi, ti si normalan covek. Malo lud, ali pošten covek i bilo bi mi žao da nastradaš. Zato te zovem. Ovi moji nešto petljaju, nešto im gadno ideš na jetru jer da ti sreduješ papire za ove tvoje Hrvate što beže iz armije, pišeš nekakve zahteve, nagovaraš ih i tako to. Dobro, jebi ga, to si još letos radio i to znamo, ali sad pred odlazak nešto sviraju, valjda te videli na televiziji, na nekoj svecanosti, gde da se svirala hrvatska himna, ti se ukocio tamo i šta ti ja znam šta još ne. Uglavnom, šta god da bilo, rekoh sebi da ti javim da se paziš ovih dana. Jebi ga, popili smo more toga zajedno, pa ne bi bilo u redu da ti to ne kažem.
- E, Simke, Simke! Jebi ga, što da ti kažem. Hvala! Ovim svojim idiotima reci da smo skupa obucavani, na istim poligonima, pa ako hoce doci, neka samo izvole. Znaš kako kod mene u Dalmaciji kažu - nitko te ne može ubiti dva puta! Znaš da sam društven tip, stoga nemam namjeru sam na nebo putovati, pa neka samo dodu. Ma tko ih jebe, nego kako si ti?
- Nikako! Žena i deca otišli u pizdu materinu, brodom u Crnu Goru, sa svim nameštajem, nemam pojma gde su. Ako prežive, a žena hoce sigurno, onda ce nekako do Požarevca, do mojih, pa posle šta bude. A da, ostao sam vec bez nameštaja. Znaš onog konjinu od Mirka s pomocnih brodova. Znaš, naravno. E vidiš, on ti je plovio tim istim brodom i negde oko otoka Visa, taman nasred Jadrana, dobio slom živaca i pre nego su ga spakovali, pobaco pola nameštaja u more. Tek kod Visa shvatio da zauvek napušta Hrvatsku i puko covek. Naravno, podrazumeva se da je u toj polovici bacenog nameštaja bio i moj. A i neka je. Ne razumem puno toga što se danas dešava. U stvari, ne razumem ništa, ali njega razumem.
- A ti! Što ceš ti?
- Pa ja ti se gledam uvaliti negde u nekakvu papirologiju, znaš ono, postati nekakav cato, da nekako zaobidem ovaj usrani rat, pa ako uspem, dobro. Ako ne, jebi ga. Nisam uspeo.
- Pa odakle sada zoveš? Nisi valjda u komandi!
- Jesi lud! Iz stana prijatelja koji je vec otputovao za Srbiju, a meni ostavio kljuc. Ne znam koji ce mi kurac, ali ajde. U svoj stan ne smem, a i tko zna tko je sada u njemu. Znaš, mi obaveštajci još nekako kidnemo van na koji sat. Sad su nam došli specijalci iz Niša, da nas kao cuvaju od ustaša i ne puštaju više nikog. Ludi bre, jebo te bog. Ubiju te ko zeca. Pa kad te ukokaju, proglasu te dezerterom. Stavu u kovceg, pošalju u Srbiju i pokopaju sa svim pocastima. I sad ti to razumi. Lud narod.
- Simke, hvala još jednom i briši natrag. Nemoj da te još nosim na savjesti.
- Ej, samo da te još nešto pitam. Šta to bi s tom himnom kada si bio na televiziji!
- Ništa. Organiziramo casnicki zbor.
- Koga!
- Casnicki zbor.
- Šta ti je to?
- Pa to ti je nešto kao nekadašnji Savez boraca narododnooslobodilackog rata, ne znam ni ja sam tocno. Udruženje casnika. Oficira. Iz svih bivših hrvatskih vojski, od domobrana, ustaša, partizana, francuskih legionara pa do nas iz JNA. Ima ih od svukud. Prosjek starosti šezdeset godina, bez bosonogog djetinjstva. Kad smo kod prosjeka, možeš se i ti prikljuciti ako hoceš.
- Ja? Kako ja!
- Pa lijepo. Kažeš da te boli izvjesna stvar za Jugoslaviju, da si se oduvijek u sebi osjecao Hrvatom, ali da si to tek sad spoznao. Malo kasno, ali jebi ga, bolje ikad nego nikad. Ili možeš ostati Srbin ako si baš zapeo, ali onda da Hrvatsku osjecaš kao svoju domovinu, jer u Srbiji nemaš nikog osim žene, djece i ostatka obitelji koji su ionako digli ruke od tebe, što je u najmanju ruku bilo ocekivano od njih. Samo da nisi Jugoslaven, to malo neopredjeljujuce djeluje za ova vremena. A neopredijeljenost na Balkanu je uvijek visok faktor rizika. I naravno, da ceš, ako treba, život žrtvovati za…
- Kurac cu žrtvovati za ikoga!
- Pa covjece Božji, urazumi se! Danas ne možeš biti ni Srbin ni Hrvat, ako nisi spreman barem život žrtvovati, pa ti je onda svejedno. A ionako ceš, akobogda, izgubiti tu ludu glavu negdje, pa barem ne moraš ici daleko. Manji trošak.
- Znaš šta! Kad malo bolje razmislim, vi Hrvati ste stvarno ludi. Vi Dalmatinci pogotovo. Ti pa posebno.
- Tko mi kaže. Pripadnik najrazumnijeg naroda na planeti i šire. Uglavnom, što se televizije tice, nisam ni znao da snimaju dok se nisam navecer ukazao na drugom dnevniku. Boga mi, noge mi se odsjekle od hrabrosti kada sam se prepoznao, onako ukocena. Znao sam ja da ce se ovi tvoji odmah nakon toga zainteresirati za moje zdravlje pa stoga vec danima spavam s pištoljem ispod jastuka.
- Dobar nacin da zapocneš oslobodilacki rat. A šta ruku držite na srcu dok vam himna svira?
- Nemam pojma, kao što ni danas ne znam cemu su služila pola sranja koje sam radio u onoj armiji.
- I to je tacno. Cuj, stari, a šta da ti kažem. Drži se, beži šta dalje od ratišta. Nemoj da ti uvale neki jebeni cin, gotov si. Ne gine ti fronta. Obucen si za svaki kurac, pa znaš da si najebo. Ej, pa da! Cuješ, pokidat cu ti tvoj personalni karton u komandi, a od ovih tvojih što nešto znaju o tebi, spašavaj se kako znaš i umeš. Konacno, ti si civil vec duže vreme, pa ce te valjda ostaviti na miru. Stari, drži se. Mogao bih s tobom pricati satima, ali moram ici. Ne znam, nekako mi se nakon ovog razgovora cini sve nekako lakšim. Barem se nešto promenilo nije. Ti si uvek isti. Ma znaš šta, ko ga jebe, bilo je lepo dok je trajalo. Odlazim ovih dana, pa ako se više ne cujemo, nastavit cemo razgovor u nekom drugom životu.
- Bez brige, stari. Nama rodenim na Balkanu zagarantiran je drugi život, jer se prvi ne racuna. Otpisan unaprijed. Cuvaj se!
- Ej, ej! Kada spomene Balkan, cujem da ovi tvoji na vlasti tvrde da Hrvatska nije na Balkanu. Pa gde je onda, bogati?
- E, moj Simke, tvoj problem je dvostruke prirode. S jedne strane si obavještajac, koji po prirodi posla koji obavlja to ne smije shvatiti, a s druge strane si Srbin, koji po prirodi stvari to ne može shvatiti. To ti je fina razlika izmedju politickih i zemljopisnih pojmova, što ceš ti možda shvatiti tek u onom drugom životu. Samo me nemoj slucajno pitati da li sam ja shvatio.
- Ha, ha! Necu te pitati, a nisam siguran da cu to shvatiti u ijednom životu. Je li Robi, veruješ li ti u Boga? Mislim, ono s drugim životom i tako to.
- Daj, covjece, opusti se i briši natrag u kasarnu. Koja si ti sramota za cjelokupni komunisticki pokret. Pokojni Jozo, da te cuje, okretao bi se u grobu na Dedinju. A gdje nestadoše ideali i ostalo!
- Jebeš ideale, vidiš u šta su nas uvalili. Tko još na Balkanu može ostvariti ikakav ideal! Na ovim prostorima to može trajati samo od danas do sutra, ali za doveka, jok braco! Nekad to od danas do sutra izgura i do cetrdeset godina, ali na kraju uvek sve ode u pizdu materinu. Nego, veruješ li ti u Boga ili ne? Ozbiljno te pitam!
- Stari moj, ocito si vec i ti shvatio, iako si i obavještajac i Srbin, da u ratu nema nevjernika.
- To sam i mislio. Sada stvarno moram brisati. Zbogom, stari moj.
- Zbogom!
Veza se prekinula. Spustio sam slušalicu na telefon i tupo se zagledao u nju. Ode još jedan iz života. Dostojanstveno, barem prema meni. Prema drugima? Tko sam ja da sudim o drugima. I što rece, da se nisam promijenio. Bože moj! Nije ni svjestan koliko smo se svi promijenili ili se sve oko nas promijenilo. Kako uopce ostati isti kada se sve oko tebe promijeni. Možeš prema okolini, nastaviš glumiti "sebe", kao što si to uostalom radio i sve vrijeme prije toga, samo prilagodiš grimase i rjecnik novim okolnostima, malo prefarbaš fasadu u skladu s novim vjetrovima koji pušu i to je to. Uvijek isti! Kako isti?! Kakav sam uopce bio prije, a kakav sam sada! Nevjerojatno je kako se malo poznajemo, kako godine i godine provedemo s nekim a da stvarno o njemu ne znamo ništa.
Na tren mi se opet cini da se ljudi uopce ne mijenjaju, da sve ono što nas sutra zatekne kod njih, što nas iznenadi, što nismo ocekivali, shvatimo tako kao da vec odavno postoji u njima, samo tko zna iz kojeg razloga to do tada nismo vidjeli. Nisu to pokazivali, nismo znali prepoznati, nije nas interesiralo, svejedno. Kako god okreneš, na kraju ispadne da ni o kome ništa ne znamo. Pocev od sebe pa nadalje.
Ako to još stavimo u kontekst prostora na kojima živimo, onda je doista teško reci da li to uopce okrstiti kao promjenu covjeka ili pak kao puko prilagodavanje okolnostima u kojima se on zatekne, najcešce neovisno o vlastitoj volji, u kojima se svatko snalazi kako zna i umije, gdje nema unaprijed zadanih pravila ponašanja, gdje je jedini cilj preživjeti do sutra. A sutra se probudimo (ako se probudimo) tamo gdje smo i bili, sa svim tim silnim objektivnim društvenim okolnostima koje direktno odlucuju o našoj sudbini, na koje, naravno, ne možemo ni na koji nacin utjecati. Ili cemo se prilagoditi ili necemo. Cini mi se da je najprilogodljivija živa vrsta na Balkanu upravo covjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. Drugi pripadnici ljudske vrste niti su ikada niti ce se ikada prilagoditi Balkanu, a niti ce shvatiti njegove ljude, ma odakle dolazili. Ne mogu oni shvatiti snagu naših brojnih povijesnih istina, još brojnijih živucih mitova i aktualnih zabluda koje više nitko i ne broji, koje se medusobno tako cvrsto ispreplicu da je teško postaviti granicu izmedju njih. Tocnije, nemoguce. Mi smo rodeni s njima, mi ih živimo (htjeli ili ne), pa nam se jedan dan cini da je od postanka svijeta tu sve jasno, drugi dan se desi nešto što ne bismo ni u primisli nikad pomislili da se može desiti, pa cijeli ciklus promišljanja iz pocetka. A i kako to razumjeti kada jedan dio života živiš jednu istinu, drugi dio života drugi mit, treci dio života trecu zabludu i tako život i prode. S jednom se himnom radaš, s drugom živiš a sam Bog zna s kojom ceš umrijeti. I sada ti od svih ovih silnih medunarodnih nadobudnih genijalaca koji ovih dana kruže Balkanom i uce nas da nije baš demokratski preklati prvog susjeda (nismo mi krivi što su drugi daleko i nece ratovati s nama), nadi jednog koji to može shvatiti. Malo morgen, što kaže Miki. Ne možeš na cijelom Balkanu naci dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada vec nemaju, rat je samo drugi nacin vodenja politike, zar ne!
Jebi ga, zastranio sam. Kako stvari stoje, mogao bih se nocas, za promjenu, stvarno napiti, slušati stare ploce i sjecati se vremena kada o svemu ovome nisam uopce razbijao glavu. Kada sam razmišljao o stvarima o kojima razmišlja i ostatak svijeta koji nije u ratu, o ženama, ljubavima, provodima, druženjima, prijateljstvima za koja se cinilo da su vjecna kao i mladost u kojima su nastajala.
Vec je prošla ponoc kada sam ustanovio da sam popio skoro polovicu "Napoleona" i da me je dobro uhvatilo. Kada sam poceo stavljati domace ploce, znao sam da dolazi kriza. Njih ne slušam u, recimo, "normalnom" stanju. A kad ih slušam, krenem s Oliverom, zatim raznoraznim drugim dalmatinskim trubadurima, a nakon nekoliko sati završim s narodnim pjesmama. Slušam na slušalice, naravno, jer danas nikad ne znaš kada ce neki prosvijetljeni genijalac pogrešne provenijencije proci blizu stana, cuti glazbu i zapucati. Jebeš glazbu s popratnim eksplozivnim efektima u neposrednoj blizini.
Skinem slušalicu da promijenim plocu, kada se oglasi ulazno zvono. Tko zna od kada zvoni, pomislim, jer dok sam imao slušalice na ušima, mogli su bombardirati pola Pule, ja ne bih ništa cuo, s obzirom na glasnocu glazbe. Krrrr! Moram ovom prilikom napomenuti da moje ulazno zvono ima izrazito iritantan ton, koji je nastao uslijed njegova mutiranja iz normalnog zvuka u ovako krkljanje, a koje je opet posljedica mojih svojedobnih ne baš pretjerano svjesnih aktivnosti. Barem koliko se sjecam. Naime, prije više godina sam ga u nastupu strasti jednim slucajnim udarcem rastavio u komade; sutradan sam ga, kad su strast i mamurluk prošli, pokušao sastaviti od dijelova koje sam skupljao diljem stana. Od tada, godinama tako polovicno sastavljen, pokušava zvoniti (ako se taj zvuk može oznaciti tim glagolom), svaki put dajuci do znanja da je na umoru i da mu je to jedan od posljednjih pokušaja da mi kaže kako nije kriv za onaj nesretni udarac, a još manje za sve ono drugo što je njemu prethodilo. Iz nekog ga neobjašnjivog razloga i dalje slušam, iako sam odavno kupio novo zvono koje ceka da ga montiram. Ne mogu. Sve cekam da ovaj sam premine, u miru Božjem, valjda da me savjest manje pece. Ali nece. Znam da nece.
Brzo krenem u sobu po pištolj, repetiram ga i krenem prema vratima. Stanem sa strane i upitam tko je.
- Kum Aca, jebote, otvaraj više! Zvonim pola sata. Jesi gluv!
- Aco, jesi to ti?
- Ne, moj deda pokojni. Otvaraj ta vrata vec jednom.
Milijun misli proleti mi u trenu glavom u kojoj mi je ionako vec solidno zvonilo od pica i preglasne glazbe (kad vec stavim slušalice, onda odvrnem "do daske"). Otkud Aca sada na vratima, u ovim ponocnim satima. Da ga nisu stisnuli, da nisu ovi drugi s njim, da mi nešto ne pakiraju, da ga pitam je li sam… Jebi ga, kako Acu mogu pitati je li sam! Je li me došao… Ako njemu ne mogu vjerovati, onda kome mogu. A opet, kud baš sada, a mjesecima ga nisam cuo?! Ma, tko ga jebe, ako vec trebam izgubiti glavu, onda neka to bude onako pjesnicki, od kuma s kojim sam skupa proveo pola života. Stvarno sam prolupao. Otkljucam jednu od dviju brava na vratima, onu staru, pa prijedem na drugu, sigurnosnu, koju sam ugradio prije nekoliko mjeseci, na nagovor nekih prijatelja. Ta druga je toliko komplicirana da bih je uvijek uspio otkljucati tek iz treceg, cetvrtog pokušaja i vec sam nekoliko puta, uglavnom u ranim jutarnjim satima, rastrojen iz razumljivih razloga za to doba, potezao pištolj da je demontiram. Još nisam, ali hvala Bogu, ima vremena, riješit cu se ja nje. Napokon uspijem i nju otkljucati i otvorim vrata.
Pred vratima su stajali Aca i Boris, oba poprilicno pokisli od kiše, gledaju u mene kao ... Ne znam kako to opisati, a da to doista ne ispadne gadljivo pateticno. Treba pripomenuti da Acu i oveceg lickog medvjeda, u mraku, na desetak metara udaljenosti, teško možeš razlikovati. Valjda zbog lickog podrijetla njegovih roditelja koji su se poslije drugog svjetskog rata preselili u Vojvodinu. Aca je naprosto proletio kroz vrata, pao u moje narucje, stiskao (ovdje je od znacaja ona usporedba s medvjedom) i tresao me rukom po ledima. Boris je stajao sa strane i cekao. On je manji, njega cu lakše preživjeti, pomislim, samo da se ovog mamuta nekako riješim. Onda sam isti ceremonijal ponovio s Borisom.
- Pa gde si kume, bog te jebo! - zagrmi Aca sa svojim baritonom.
- Tu sam, covjece, gdje i uvijek. Gdje si ti? Mjesecima pokušavam doci do tebe. Jesi uopce živ?
- Živ, jebi ga, nego šta. Ne možeš se kuma tek tako rešiti. Šta ti je ovo na vratima, života ti? - upita on, gledajuci zacudeno krakove one druge, "sigurnosne" brave, koji su se protezali duž cijelih vrata. - Jebote, napravio si tvrdavu od stana. Ha, ha, ha! Ovo ti je dobro. Ako tko i dode da te kokne, dok ti otkljucaš sve ovo, odustat ce. Tko ima živaca cekati da ti sve ovo pootkljucaš. Koja ti je budala ovo uvalila!
- Vidim da ti sve ono pice ipak nije uspjelo potpuno razoriti moc zapažanja - nasmijem se ja na njegovu opasku o bravi.
- A kad smo vec kod pica, šta imaš da ponudiš kumu? - upita on. - Suh sam ko barut, a znaš da u takvom stanju nisam baš svoj na svome.
- Napoleon, na stolu.
- Opa bato, francuzišemo se. To dobro zvuci.
Aca ode do kuhinje, uzme dvije caše, za njega i Borisa, i vrati se za stol. Skrivecki sklonim pištolj u ladicu komode koja se nalazila pored vrata, da ga oni ne vide, i krenem prema stolu. Boris je još uvijek stajao sa strane i šutio. Bio je neprirodno blijed i cinilo se kao da ce svaki cas zaplakati.
- Što ti je, što si se ukocio - upitam ga.
- Ništa - izusti on.
- Jebi ga, skoro su nas koknuli dok smo bežali preko zida kasarne - javi se Aca. - Oni ludi specijalci. Mali se skoro upišo u gace od straha.
- Ja se upišo! - prosikce Boris i konacno i on sjedne za stol za kojim je Aca vec skinuo jednu cašicu. - Ti si zavijao na zidu ko ranjena zver, a ne ja. Jebo te, culi bi te do Arene, koliko si se drao, a ne da nece one budale na kapiji, stotinjak metara dalje.
- Pa naravno idiote, kad su mi jaja zapela na bodljikavoj žici na zidu, a ti me s druge strane zida povlaciš za nogu ko sumanut - odvrati Aca. - Zamisli, kume, srpske tragedije. Ja visim na žici, levo jaje napola probušeno, braca Srbi pucaju po meni, sve to da vidim kuma Hrvata, a ova jugoslavenska budala vuce za nogu i nateže li, nateže. I vice da sidem dole, kao da je meni životna želja da ostanem na ogradi do kraja života. A kako da sidem dok se ne otkacim od žice. A kako da se otkacim kad ova budala vuce dole i ne pušta. I kako on povuce dole, tako ja onako iz dna duše riknem, od boli naravno, jebem ovom kretenu majku i ostatak rodbine, što je valjda ljudski u takvoj situaciji, vicem da pusti nogu, ali jok, ne jebe on. Vuce ko konj.
- Pa kako završi ta srpska tragedija, bogati - upitam ja.
- Lepo - odgovori Aca. - Pukle hlace, izrezao pola noge, krvi do palaca, a jaje još nisam pogledao. Valjda je nešto ostalo i od njega. Od kasarne do ovde hodam zaobilazeci ga u širokom krugu.
- Skoro glavu izgubismo zbog tvojih tridesetak kila viška - poluzlobno dobaci Boris koji je i sam vec popio prvu cašicu i tocio drugu. - A što se hodanja tice, zahvaljujuci tvojoj urodenoj eleganciji baš se i nije primetila neka narocita razlika.
- Ti da šutiš. Tebe mi je svih ovih meseci ionako pun kurac - progunda Aca.
- Dobro, daj da vidim što si sve ostavio na žici, a što donio sa sobom - rekoh ja Aci.
Aca se podigne i pokaže noge. Doista je lijeva nogavica bila rastrgana, a tragovi krvi su se vidjeli na sve strane po hlacama. Ja sam u prvi mah pomislio da se zapravo radi o šali, u najmanju ruku da je sve to malo napuhao, za ovu prigodu, da me malo oraspoloži, kako je to on i inace uvijek radio, jer je sve u životu primao s dozom zdravog humora, uvijek na takav nacin ublažavajuci stvarnost, cineci je nekako prihvatljivijom i sebi i drugima. Njegova životna deviza je bila da nikada nije tako loše da ne može biti gore, pa kad je vec tako, "jebi ga, treba odživeti ovo što imamo". Zato su ga svi nekako i prihvacali, pa i ja, od prvih dana daleke 1974.g. kada smo se prvi put sreli u vojnoj školi u Splitu. Medutim, sudeci po krvavim tragovima, ovaj put se ipak dobro udesio.
- Daj, covjece, da ti stavimo alkohol na to, da ti se ne inficiraju rane.
- Ma pusti to, došli smo da se pozdravimo, pa bežimo.
- Ne sviraj, života ti. Dodi ovamo. Imam nekakvu domacu rakiju pa stavi na mjesta gdje si se izrezao.
Odvucem Acu iz dnevne sobe (koja je ujedno bila i predsoblje) do kuhinje, gdje sam imao bocu nekakve domace rakije koju mi je netko pitaj boga kada dao. Aca skine hlace, otvori bocu, uspe rakiju u ruku i pljusne po rani na nozi. Ucinak je bio momentalan i razoran. Poceo je doslovno skakati po kuhinji, dok su mu suze tekle od bola.
- Jebo te bog! - urlikao je. - Otkud ti ovo. Pa s ovim ne bi mogao ni prozore prati bez zaštitnih rukavica, a ne leciti osakacene dezeretere. Nisi normalan. Znao sam da cu veceras izgubiti glavu, ali od rakije! Auuu! Što pece, majke joj ga spalim. Auuu!
- Šta je, junacino - dobaci Boris iz dnevne sobe. - Vec me tri dana nagovaraš da dodemo, kao jebeš metak, izvuci cemo se nekako, a sada tu zavijaš od malo rakije.
- Slušaj mali - odbrusi Aca - ako ne uvuceš tu bezobraznu jezicinu, izmasirat cu ti je s ovom rakijetinom, pa posle možeš služiti kao bacac plamena, što nam još može dobro doci pri povratku.
- Što se vracate? - upitam ja, iako mi je bilo odmah jasno da su pobjegli iz kasarne samo zbog mene, ovu noc, da me još jednom vide. - Što niste pobjegli potpuno, za stalno?
- Kurac za stalno - prostenja Aca, koji se još uvijek držao za mjesto medu nogama gdje je stavio najviše rakije. - Pobegli smo samo da se pozdravimo s tobom, pa šta košta da košta. Sutra isplovljavamo za Boku kotorsku. Došlo vreme, odosmo, jebi ga! Šta ceš, mora se.
- Pa kako se mislite vratiti u kasarnu? - upitam ja. - Sad kad ovi vaši vide da vas nema, napravit ce uzbunu i što cete onda?
- Ma kurac ce oni videti - odgovori Aca, pokušavajuci se nasmijati. Ocito je prvi ucinak rakije poceo popuštati. - Budale pucaju nocu na svaki šum. Više se ni miševi ne usude nocu šetati po krugu kasarne. Što god se mrdne, braca opale, pa sutra izveštaji kako su nas napale ustaše sa svih strana. Ma jebi ga, vojska ko vojska. Šta misliš da oni znaju da smo otišli. Taman posla.
- Pa je li tko pucao po vama - upitam ja radoznalo.
- Otkud znam - odgovori Aca glasom koji je sve više licio na njegov uobicajeni nonšalantni (vojvodanski, kako bi on rekao) nacin govora, s obzirom na to da se u meduvremenu povratio od prvog šoka koji je izazvala rakija. - Svi pucaju, uglavnom nocu, pa ti znaj tko ima prst na obaracu.
- Ma to ovi naši idioti jedu govna - dobaci Boris. - Svake noci pucaju i to samo zbog nas, da nas prestraše. Kao svuda su oko nas ustaše, samo cekaju da provirimo pa da nas prekolju i tako to. U stvari zastrašuju nekoliko nas koji smo još ostali da i mi ne pobegnemo. Ništa više.
- Svejedno si se usrao od kasarne do ovde - nasmija se Aca. - Covece, oci su mu bile ko lubenica. Samo je gledao oko sebe i pištao.
- Pa nije ti svejedno - odvrati pomalo uvrijedeno Boris. - Šta ja znam kakve sve budale sada hodaju okolo i šta im se vrti po glavi. Morali smo pobeci u uniformi, pa smo se u nekom šumarku tamo kod zida presvukli u civilke. Posle je bilo lakše.
- A kad smo sreli onu trojicu - upita Aca. - Dobro vece, momci, kako ide! I još glumiš istarski naglasak. Jebo te bog, ne znaš ni srpski ko covek a kamo istarski.
- Koja si ti budala - odbrusi Boris. - Šta sam im trebao reci? Da sam oficir JNA koji je s jednim istim takvim idiotom upravo pobego iz kasarne da se nadiše svežeg vazduha, je li! Vi iz Vojvodine ste stvarno sjebani, valjda od one silne ravnice i monotonije, odmah nakon rodenja padnete u nirvanu i ostatak života vam prode u veselju. Ma, jebeš tebe, nego Robi imaš tu Prljavo kazalište i Ružicu da je cujem?
- Eh, majke ti ga, tebi i Ružici. Neki dan se idiot napio, uzeo kasetu s tom pesmom, negde predvecer i raspalio. Možeš zamisliti usred kasarne kada je pocela pesma, kad je došo onaj dio "ružo, zadnja ružo hrvatska" ili tako nekako. Ovi se strcali, a Boris otefterio kasetofon, pijan ko letva i place ko kišna godina. Jedva budalu izvukoh. Morao sam im donositi njegov rodni list da vide da mu se majka zove Ruža, da place zbog nje, da je kao nacuo da se teško razbolela, inace ode u lepu picku materinu s Ružom zajedno. Zamisli da mu se stara stvarno tako ne zove! Ne bi ga Bog spasio. Još onako pijan poceo lupetati nešto o tebi, o prijateljstvu, o bratstvu. Ma šta da ti kažem, sranje do neba.
- A ti nisi plakao, je li - dobaci Boris.
- Jesam, ali posle kad su ovi otišli - odgovori Aca. - Budalo jedna, oni ne razumeju ni kurca, nafilovali ih pricama o ustašama i samo gledaju koga da koknu. A najslade su im domace izdajice.
- Pa ti si sam hteo posle da se ubiješ - nastavi Boris.
- Zbog tebe, idiote! Da sam se imao nameru ukokati zbog samog sebe, trebao sam to uciniti davnih dana, a ne cekati ova usrana vremena - odbrusi Aca Borisu. -Jebi ga, pred jutro, stanje zemlja-zrak, toliko sam se oblembao da nisam znao kako se zovem - skrušeno nastavi Aca, kao da prica o necem cega se stidi. - A ova jugobudala stalno vrti pištolj u ruci i tupavi kako bi bilo najpoštenije da se upucamo i tako sve rešimo. Non-stop mi je mleo kraj uha da smo ostali bez zemlje, bez prijatelja, bez života, da ne možemo ni u grad popiti pice, videti tebe, neku glupacu u koju se on zatelebo pred ovo sranje. Ej, covece, svi gledaju jebenu televiziju, pucaju na sve strane, a on se zatreska u neku gore na Stoji, za koju je ona iz Umaga, secaš se one njegove zbog koje se nocu nismo smeli šetati da je ne sretnemo, od straha da nam srce ne otkaže, e te, e ona je premija za ovu. I uglavnom u takvom stanju pale mi roletne, pa kad je ovaj kreten po sto i prvi put spomenuo tu sa Stoje, zgrabio sam njegov pištolj i rekoh sam sebi dosta, jebeš takav život. Nisam jednostavno to više mogao slušati.
- I što bi - upitam jer je tu Aca napravio stanku.
- Ništa - dovrši Boris. - Oteo sam mu pištolj i onda smo u duetu nastavili lokati i plakati do jutra. Sutra smo spavali ceo dan, navecer se opet napili. Preksutra smo opet spavali… da nastavim dalje?
- Ne treba, shvatio sam - odgovorim. - Kad se onda trijeznite?
- Prekjucer prvi dan - mirno odvrati Aca. - Morali smo isplanirati beg iz kasarne, pa smo se malo skockali. Malo smo pazili kako se ponašaju ove nove junacine što su pristigle iz Srbije, kuda se krecu i tako to i zakljucili da su se oni usrali od straha deset puta više nego mi. I onda ovaj jugostrateg izabere kao najlakše mesto na ogradi, gde smo prešli zid i vidiš kako sam prošo.
Boris je u meduvremenu našao plocu koju je tražio i zacuše se zvukovi Prljavnog kazališta i njihove Ružice.
- Hej, strateg! Nemoj samo opet poceti plakati - dobaci Aca Borisu.
- Odjebi! - odbrusi Boris.
- Kucni odgoj na srpski nacin, beogradski odsek - komentira mirno Aca. - Pusti njega! Nego, cuješ kume, došli smo da se s tobom pozdravimo. Dogovorio sam se s ovim idiotom da nema politickih sranja, nagovaranja, sve smo to prošli pre koji mesec dana, kad smo se zadnji put videli. To je jebeni život na Balkanu, dode tako neko vreme da svako mora svojim putem, šta ceš. Samo da se pozdravimo ko ljudi, ko prijatelji, ko kumovi koji su pola života prošli zajedno. Jebeš veceras vojske, države, nacije, ovde smo samo mi i naših zadnjih petnaestak zajednickih godina. Jebe mi se jesi li Hrvat, Eskim ili Francuz, ti si moj prijatelj i kum s kojim sam proveo najlepše delove svog života i želim da se s tobom pozdravim ko covek, da ti prije odlaska mogu reci u oci: "Covece, volim te, najdraži si mi prijatelj na svetu i nikada te zaboraviti necu". I ako ima Boga, da jednom ovo sranje prestane, da se opet nademo, ko prijatelji, ko kumovi, a ne ko pripadnici ove ili one nacije. I onda da to zalijemo, ko ljudi. Slažeš se!
- Slažem - procijedim kroz zube, dok mi se grlo pocelo stezati. Okrenem cašicu konjaka na iskap, da ne bih zaplakao. - Slažem, iako…
- Iako moraš reci da grešim, da sam trebao ostati ovde i tako dalje. Nemoj iz pocetka, molim te! Znaš da sam brak rasturio brže nego sam ga sklepao, da je ona kurva ionako otišla iz Hrvatske s mojim detetom još prošle godine, da su mi stari i bolesni roditelji sami u Vojvodini, da me ovde nitko ne želi videti barem nekoliko sledecih svetlosnih godina. Ako je nekom i stalo, ne sme to pokazati jer ce i sam najebati, pa ti je isti kurac! Tko ce me ovde zaposliti kad mu kažem kako se zovem? Od cega da živim! Pre bih ovde rešio državljanstvo da sam tu stigao sa NLO-om nego iz Srbije. Jebi ga, to je stvarnost. Ovaj jadnik - pogleda u Borisa - što pa on može! Tek je dve-tri godine tu, bez stana, bez posla, bez icega! Nema tu izbora, tu je samo pitanje koliko ce ti flaša trebati da se sa tim pomiriš.
- Ako su ti flaše merilo, ti se neceš pomiriti do smrti - dobaci Boris koji je vec treci put puštao istu pjesmu.
- Ovaj mali je potpuno otišo u kurac odkad si ti napustio armiju - progunda Aca. - A za ova zadnja tri meseca ostareo je trideset godina. I moj je pokojni deda Marko imao više volje za životom od njega.
- Dedica ti baš i nije imao sprsko ime - dobaci Boris.
- Je li vidiš - pogleda me Aca. - Mali je postao otrov na dve noge. Ubit ce ga ovi cetnici što su stigli da nas cuvaju. Vec ga svi zove jugovicem.
- Ko im jebe mater - odbrusi Boris. - Cetnici su mi preklali dedu u II. svetskom, pa što bi onda sada mene voleli.
- Hej, hej - prekinem ih ja. - Drugari, da se dogovorimo. Imam tu još bocu-dvije konjaka. Donijela neka ženska prije mjesec-dva. Jeftina nabava.
- Vidiš idiote - dobaci Aca Borisu - takve ženske trebaš naci, a ne onog akrapa svog sa Stoje.
- Sada stvarno dosta! - prekinem ih ponovno, videci Borisa kako upravo namjerava ovom odgovoriti u istom stilu. - Ti, Boris, ti si ionako uvijek glumio disk-džokeja kod mene, pa možeš i sada. Zajebite cetnike, žene, akrape i ostala ljupka ovozemaljska stvorenja. Slušat cemo muziku, piti i pricati o starim danima. A kad smo vec kod starih dana, Aco, sjetiš li se kada Tonija? Baš sam o njemu nešto razmišljao prije vašeg dolaska, nešto mi cesto pada na um u zadnje vrijeme.
- I meni - odvrati Aca tišim glasom. - Cesto pomislim kako je on jedini otišo na vreme, dok je još vredelo otici. Najvažnije ti je u životu otici na vreme. Sad više nema odlazaka, samo bežanija. Jebo te bog, ne možeš se ni ubiti, a da to netko primeti. Jebe se ikog! Više smo se nas dvojica naplakali za Tonijem nego ce svi zajedno za nama, ako nas sjebu u ovom ludom ratu. Statistika, što kažu naši ludi generali. Ako jedan pogine, to je vest, ako ih pogine sto tisuca, to je statistika. Toni je bio vest, a mi cemo biti statistika. Jebena balkanska statistika.
- Ova nas je budala vec pokopala - dobaci Boris. - Robi ce preživeti, jer nije lud da mu opet navuku uniformu, kad se nje vec uspeo rešiti na vreme. Ja isto. Cim se docepam Crne Gore, idem kao posetiti bolesnu kevu u Beograd, a onda preko grane. Imam neke veze od ranije, neku rodbinu u Nemackoj, a kome se ratuje, nek mu je sa srecom. Ja necu pucati po nikome. Boli me kurac, nisam ja ovu državu ni stvarao, pa je necu ni spasavati. A ti - obrati se Aci - ti ceš garant da cijukneš. Bez metka, verovatno. Jebi ga, kako netko sa toliko kila i tolikom spretnošcu može preživeti bilo kakav rat.
- Ubit cu ga, majke mi - progunda Aca, gledajuci Borisa poprijeko.
- Pusti ga na miru! - dobacim ja. - Što je s drugima koji su ostali na brodovima?
- Ma tko je ostao - odgovori Aca. - Svi su zbrisali. Sutra dolazi remorker iz Boke da nas tegli, jer nemamo ljude da plovimo sami. Ovi stariji su svi pobegli, imaju ljudi tu obitelji, ceo život su u Puli, u Srbiji ih više nitko i ne pozna i kamo ce. Svi su pobegli iz kasarne. Ovi tvoji vec ranije zbrisali. Ostalo nas par promašenih slucajeva, koji nemamo kamo i svi smišljamo kako da skinemo uniformu cim dodemo dole, u Boku. Covece, kome se ratuje! Po kome da pucam, bog te jebo! Po ljudima s kojima sam proveo pola života zajedno! Opet, s druge strane, kažem ovoj mladoj budali, ako vidimo da je gusto, bolje da ostanemo u mornarici, glumimo majmune na brodovima dok rat ne prode, nego da se skinemo, pa nas ulove, mobilišu i završimo na ratištu, pa smo tek onda najebali. Ajd ti sad budi pametan. Videt cemo kada dodemo dole kako stvari stoje. Sajo se sam kresnio, to znaš.
- Safet! - zacudeno cu ja. - Kada? Kako? Nemam pojma!
- Ne znaš - pogleda me na tren zacudeno Aca. - Pa jebi ga, kako ceš znati. Ma, bez veze! Jednu noc smo se baš gadno opili, on otišo u kabinu, stavio "Ne klepeci nanulama", naišo neki idiot od ovih novih, nešto mu reko kao da ide u Bosnu to slušati ili tako nekako, on odvrne pesmu do kraja, izvadi pištolj, onaj njegov tetejac, stavi ga ovom na celo i natera ga da sluša pesmu dva puta zaredom i peva sa njim. Tip se usro. Onda ti stigli mi. Sajo nemoj, smiri se i tako. Sajo ti stavi, braco, Nanule treci put i negde u delu kada se spominje stara majka, Sajo okrene pištolj i bogami si raznese glavu. Užas! Krvi posvuda, mi u šoku. Sranje. Sutra ga spakovali i odvezli. Ne znam ni kamo.
- Jadni Sajo - jedva izustim. Znao sam tog covjeka dosta dobro. Cetrdesetih godina, malo više pio, veseljak, problemi u braku. Déja vu. Bilo mi ga je doista žao. Bio mi je drag na neki svoj nacin. Nisam bio posebno blizak s njim, ipak smo bili razlicite generacije, ali smo se godinama poznavali. Radili zajedno. Jadni covjek!
- Šta ceš ti? - prene me Aca. On se ocito vec saživio sa Sajinom sudbinom, pa nije tome pridavao toliki znacaj. - Jesu te ovi tvoji ulovili?
- Za sada ništa - odgovorim. - Ne znam što da ti kažem.
- Ništa, pusti to - brzo ce Aca, ocito ne želeci otvoriti ovu temu. - Bit ce ono što mora biti. Naspi mi to pice, mamlazu - dobaci Borisu. - Covece, ovaj spužvar u zadnje vreme upija alkohol brzinom svetlosti. Nastavi li ovako, još malo pa ce moci leteti jer ce mu jetra moci služiti kao krila, koliko su mu se razvila u zadnje vreme. Ako nisi oprezan, nema šanse da se pored njega oblembaš. Jebeš njega! Nego znaš, Robi, ceo bogovetni dan smišljam šta da ti sve kažem nocas, a sada nemam reci. Jednostavno ne znam šta da kažem.
- Da onda probaš šutiti - dobaci Boris.
- Stvarno ne znam šta da kažem - nastavi Aca, ignorirajuci Borisovu upadicu. - Valjda smo sve rekli svih ovih godina. Ajde, živeo ti meni…
Bilo je negdje oko cetiri sata ujutro, kada smo konacno ispili i trecu, zadnju bocu do kraja (tješio sam sebe, boce su bile od 0,7 l, pa mi se cinilo da i nije tako strašno; konacno, uz njih dvojicu ja baš i nisam došao do izražaja). Konjaka je nestalo, pa je Boris htio nastaviti s rakijom s kojom se Aca dezinficirao, a što je ovaj, poucen ranijim iskustvom, s indignacijom odbio, tvrdeci da nije ratni zlocinac da bi ga se time kažnjavalo, a i da nije baš toliko ugrožen da pije taj otrov.
Aca i ja smo satima prepricavali dogodovštine iz prošlosti. Boris se iskljucio (on tada ionako nije bio s nama na brodu), stavio slušalice na uši i vjerojatno po stoti put puštao Prljavo kazalište, okrenut glavom prema prozoru, tako da ne znam da li je plakao ili ne, jer nisam vidio, ali Aca mi je nekoliko puta šapnuo da ga pustim na miru, neka place ako mu se place, tko zna kada ce ju više cuti. Možda i nikada, jer je jedno jutro pobacao sve kasete u more, pa i onu gdje je bila ta pjesma. A sam Bog zna što ga ceka u buducnosti, jer on ipak nije tako cvrsto vezan za mornaricu kao Aca, njega su mogli po ugovoru premjestiti gdje god žele. Boris je doista obožavao svoju majku, Dalmatinku koja se jednog sparnog ljeta zalijepila za njegovog oca, a on ju je potom odveo u Beograd i ostavio s dvoje maloljetne djece. Majka Ruža je odgojila i njega i mladeg brata, radeci dan i noc u nekom poduzecu u Beogradu pa kada je izašla ova pjesma, doslovno se zalijepio od prvog dana za nju. I to doista zbog majke, ali hajde ti to danas nekom specijalcu iz Niša, koji je prije koji dan stigao u Pulu, objasni. A kako ga Bog inace dao prkosnog i prgavog, mogu lako zamisliti u kakve je sve nevolje mogao i može zbog toga upasti. Kako rece Aca, ne mogu ove niške budale shvatiti da ce on tu pjesmu slušati, pa makar ga to stajalo i glave. Buduci da sam i sam dijete razvedenih roditelja, lako mi je bilo shvatiti Borisa i tako se brzo stvorilo cvrsto prijateljstvo, protkano zajednickim nocima, picem, ženama, pricama, razumijevanjima. Vecina Beogradana (barem oni koje ja poznajem, a poznajem ih poprilicno) ima slabu tocku, a to su Dalmatinci. Iz nekog neobjašnjivog razloga vole Dalmatince, valjda zbog temperamenta, mediteranskog ludila, nepredvidljivosti, tko zna cega sve ne. Cim te namirišu, prisvoje te i ne možeš ih se riješiti više. A pogotovu Boris koji je ionako i sam napola Dalmatinac. Cesto je pricao da su mu jedine lijepe uspomene iz djetinjstva vezane za rijetke posjete maminoj rodbini u Dalmaciji. Ah da, naravno, pricam o stanju prije ovog rata. O stanju kada se u pet sati u jutro u beogradskoj Skadarliji zborno pjevalo "Marjane, Marjane" (doduše, zahvaljujuci meni i opkladi, jer mi nitko od tamošnjih glazbenika nije htio vjerovati da kao Dalmatinac mogu bez greške odsvirati užicko kolo, uz to još na bas gitari. Svašta nauciš u vojsci.). I opijalo se nemilice, naravno. Sada! Ne znam. Valjda sada postoje samo Srbi i Hrvati, a Beogradani, Dalmatinci i ini, malo drugaciji od drugacijih, oni ce možda uskrsnuti koju godinu nakon rata. Možda! Do tada ce poneki od njih sacuvati u sjecanju nešto od toga i vidjeti što ce s time poslije rata. Ovisno o tome što svaki od njih proživi u ovom ratu.
- Robi, vreme je, moramo ici - rece Aca, pomalo zamuckujuci od pica.
- Hej, Robi - javi se Boris. - Daj pre odlaska uzmi gitaru i otpevaj ovoj budali "Rastao sam pored Dunava". Danima me gnjavi da mora to još jednom cuti, kako pevaš za njega, pa šta bude.
- Stvarno - pogledam Acu.
- Jebi ga - uzdahne Aca. - Voleo bih to još jednom cuti od tebe, ali bolje nemoj. Može netko cuti, pa si najebo. Ili ako možeš, onako tiho, na uvce, za dušu.
- Ma tko ga jebe. Sve može. Nitko ne živi dva puta, pa ni ja - progundam.
Podignem se iza stola, nekako se osovim na junacke noge, podem uzeti gitaru, sjednem pored Ace i pocesmo zajedno tiho pjevati.
"Rastao sam pored Dunava,
pored dobrih starih alasa,
lovio sam šarane, ispracao brodove
i snivao divne snove daleke.
Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade,
Dunave, kraj tebe mi srce ostade…"
Završismo pjesmu. Oci su nam se zamaglile od suza, pica, emocija, svega pomalo.
- Daj još za ovu malu budalu "Oprosti mi, pape" od Olivera. Za starog koji je Srbin sluša dalmatinske pesme, a za staru koja je Dalmatinka, srpske. Sjeban nacisto, ali otpevaj mu to pa da bežimo - tiho rece Aca.
- Može - odgovorim i nastavim s Oliverom i njegovim Papom.
Bilo je oko pet sati ujutro kada smo sjeli u moj opel, da ih prebacim do blizine kasarne, a poslije ce oni sami nekako. Zapravo, oni uopce nisu htjeli da ih ja vozim, da me ne bi netko vidio s njima, na što ja nisam pristao. Ionako sam bio toliko pijan da mi je bilo svejedno. Mogao me je tog trenutka vidjeti tko god hoce, moglo se desiti što god, sve je ionako izmaklo i logici i razumu. Jednostavno, te kišne jesenje noci sve je bilo svejedno. Polako sam vozio poluosvjetljenim, mokrim i praznim ulicama prema Stoji. Negdje oko pola kilometra prije kasarne Aca mi rece da skrenem u neki šumarak, da ce oni tu izici a da se ja vratim u stan. Skrenuo sam i stao. Ugasim motor i svjetla. Izašli smo sva trojica iz auta. Kiša je i dalje uporno sipila. Stajali smo ispod krošnje nekog stabla, cinilo se onako u mraku da se radi o razgranatom boru, ali nisam bio siguran.
Gledali smo se. Onda me je najprije Aca a potom i Boris zagrlio i tako smo stajali. I tiho plakali. Ne znam koliko dugo. Možda minutu, možda vjecnost! Onda je Aca jedva nešto promrmljao.
- Što si rekao? - upitam ga.
- Kažem malom da idemo. Ajde, mali, odlepi se! Idemo!
Uzeo je Borisa za ruku i povukao ga. Nestali su u mraku. Ostadoh sam. Sjednem na haubu auta, zapalim cigaretu buljeci u mrak, u grmlje u kojem su nestali. Ogromna praznina kao plimni val širila se tijelom. Udarala u prsa, glavu. Zapalim i drugu cigaretu. Tišinu je remetio samo zvuk kiše. Sve je izgledalo tako apsurdno prazno. Sve jest bilo besmisleno. I prazno takoder, ali boljela je stravicna snaga apsurdnosti koja je tako lako dominirala našim sudbinama, igrajuci se njima kao pijani milijarder žetonima što mu savršeno ništa ne znace osim trenutne razonode koju si je priuštio iz puke dokolice. Pokušavao sam nešto razložno smisliti, pokrenuti se, vratiti u auto, bilo što, ali uzalud! Sjedio sam na haubi, potpuno izgubljen, dok je um naprosto odbijao reagirati. Ništa! Samo sam piljio ispred sebe i slušao kišu kako pada. Na pola druge cigarete mi se smracilo. Bacio sam je na travu, zgazio nogom, a potom nekontrolirano udarim desnom šakom svom snagom u haubu. Strahovita bol prostruji cijelom rukom. Sjedoh, sruših se pored auta, u mokru travu, uhvatim se za glavu i pocnem glasno plakati.

II. GLAVA

_____________________________________________

Dva dana kasnije sjedio sam u kaficu u prizemlju zgrade u kojoj stanujem. Kafic drži moj prijatelj Mario koji se vratio ugostiteljstvu nakon desetak godina, koristeci ga više za osobne potrebe i potrebe bližih prijatelja, nego za druge goste. Zapravo je izgledom i sastavom gostiju više slicio na vojnicku kantinu nego na kafice uobicajene u ovom gradu. U kaficu smo bili samo nas dvojica, kako je to cesto bivalo u kasnim popodnevnim satima ove jeseni. Marija sam upoznao prije mnogo godina, odmah po dolasku u Pulu, kada je imao u vlasništvu nekakav brod-kavanu, kojoj bi najviše odgovarao naziv javne kuce, kada bi se taj cijenjeni pojam mogao javno rabiti u ovoj zemlji. Ili onoj prije, svejedno. Što se tice kvazi-moralnosti i zgražanja nad takvim pojavama, tu se ništa nije promijenilo uspostavom nove države. Dapace! Na ovim su se prostorima do sada uglavnom snebivali nad svime osim pucanja u bližnjeg svog, ma tko to bio (ako pri tom zanemarimo periodicna razdoblja kada su svi bili braca, makar mi se cini da bi, radi razumijevanja tolike bratske ljubavi nesvojstvene prosjecnom ljudskom bicu, bilo vrlo poucno prouciti mentalni status stvaratelja te cudne pojave). Ili se radi o stereotipu tipicnom za ovo podneblje. Ako i jest, onda je u zadnje vrijeme postao dozlaboga aktualan.
Bilo kako bilo, Marijev posao s tim brodom je dosta brzo bankrotirao (što je bila logicna posljedica cinjenice da je upravo Mario bio najrastrošniji gost vlastitog objekta, ma što on predstavljao), potom se oženio pa je i taj brak propao (nije se uspio na vrijeme prilagoditi, a malo mu je nedostajalo, po vlastitom uvjerenju), a nakon toga je otišao negdje u Austriju, Njemacku na nekoliko godina, gdje sam Bog zna što je sve radio, te se ovog ljeta konacno vratio da "pomogne domovini", kako sam rece. Za pocetak oslobodilackih aktivnosti odabrao je ovaj kafic, koji je uzeo u najam, izvjesio u njemu veliku hrvatsku zastavu (tocnije, prekrio cijeli plafon njome, a koliko se sjecam, trebalo mu je mjesec dana da je nabavi, s obzirom na to da zbog svoje velicine nije predstavljala konfekcijski proizvod, nego je to netko u trenutku nadahnuca skrojio po njegovoj želji). U njemu su se okupljali dragovoljci za ratište ili povratnici s ratišta, dok se on i sam spremao svaki dan da tamo ode. Do sada nije otišao, ali koliko sam ga ja poznavao, to je ipak bilo samo pitanje vremena, jer je uštedevinu koju je prije koji mjesec uložio u kafic vec skoro popio (što on, što odabrano društvo, narocito poslije ponoci kada se kafic zatvarao za javnost, kada su se slušale iskljucivo domoljubne pjesme i kada se, naravno, pilo u nemjerljivim kolicinama, bez placanja, dakako!), pa su se svi uvjeti da obuce uniformu i preseli na bojišnicu time ispunili. Njegov se život ionako oduvijek odvijao na relaciji od danas do sutra, njegov su mentalni sklop godine naprosto zaobilazile, ne dirajuci ga, ali su mu zato to nadoknadile na izgledu; poprilicno posijedjela, dijelom prorijedena kosa i brojne bore po licu dovoljno su govorile same za sebe. Ipak, uz Tonija on je bio covjek s kojim sam u ranim dvadesetim godinama proveo najviše vremena pricajuci o životu, njegovoj smislenosti, s obzirom na to da je bio prilicno elokventan i nacitan, a o životnom iskustvu da i ne govorim. Barem mi se tako cinilo s tadašnje pozicije sagledavanja života.
Natoci sebi duplu tekilu jer je na nju prešao otkad se vratio iz inozemstva, držeci da se i time dijelom europezirao, isticuci nedvojbenu razliku izmedu tekile i Badelovog konjaka, kojeg je ranio pio, istovremeno ignorirajuci cinjenicu da je zemlja njenog podrijetla daleko izvan Europe, naglašavajuci da je sada u ostatku Europe u trendu upravo tekila, a mi, naravno, trebamo slijediti pozitivne europske trendove. Poglavito ako se pode od toga da smo mi ipak jedan od najstarijih i, dakako, time i najkulturnijih naroda u Europi, kako bi on rekao ili tocnije ponovio ono što se moglo cuti barem desetak puta dnevno sa sredstava javnih priopcavanja (radija, TV-a i tome slicnih priopcavala). Doduše, koliko ih je on slušao, lako bi mu se mogla pripisati i originalnost u tom dijelu. Zaludu sam ja tu i tamo isticao Krležinu želju da nas Bog sacuva od hrvatske kulture i srpskog junaštva, da bi možda bilo mudrije odabrati neki drugi europski trend koji nije nužno vezan uz žestoka pica (sve ako je ovaj s tekilom i tocan, u što sam, dakako, izražavao najdublje sumnje), on je i nadalje ostajao pri svome. Ima vremena za druge trendove, kada se oslobodimo, demokratiziramo, onda možemo i o tim drugima, ako se baš bude moralo (ovo s moranjem sam ja dodao, reda radi, jer mi se sve nekako cinilo da prijelaz s tog na te druge trendove i nece ici tako lako, ali neka, neka samo rat završi pa cemo vec nekako pohvatati i te nove europske vjetrove). Toliko o europskim trendovima.
- Hoceš i kavu? - upita on, gurajuci mi colu preko šanka, što sam uobicajeno pio u zadnje vrijeme.
- Samo colu. Dosta mi je kave, popio sam ih danas barem desetak. Muka mi je i od cole, ali eto, tek toliko da nešto pijem.
- Covjece, još mi nije jasno kako si uspio potpuno prestao piti! Ja ne mogu, a, ruku na srce, nemam baš ni nekog razloga da prestanem. Cemu? Sve sam u životu dao za provod i žene, još da se odužim domovini, pa više nemam za cime žaliti. Ako uz to još koji put upadne koja plavuša ispod dvadeset i pete, uhvatio sam boga za visece elemente. A ti? Pa i ti si sjebao i brak i sve. Dva braka, kako cujem. Svaka ti cast! Mislio sam da se ti nikada neceš vezati, onda dva braka za redom i oba zajebeš. Koji ti je kurac to trebalo!
- Što ja znam - neodredeno odgovorim. - Da ti odgovorim redom, kako si pitao. Hm! Dakle, piti sam prestao ili uglavnom prestao jer mi naprosto više nije išlo, smetalo mi. Stvarno! Naravno, svako toliko zaglavim s nekim društvom, otelim se s njim, a onda danima bolujem. Znaš kad trebaš prestati piti? Ne znaš, naravno, jer nikad nisi ni prestao. Niti namjeravaš u ovom životu. Bilo kako bilo, trebaš prestati piti kada se sljedeci dan probudiš, onako uništen i mamuran i kada naprosto fizicki ne možeš popiti onu famoznu dodatnu cašicu kojom se stabiliziraš po sistemu "klin se klinom izbija", kako narod kaže. I kad to doživiš nekoliko puta za redom, jednostavno je ne možeš progutati.
- Zašto ne možeš ? - zabrinuto ce Mario.
- Ne možeš - odgovorim. - Ne ide i bog!
- To je stvarno gadno - s razumijevanjem ce Mario. - Brrrr! - strese se on - Stvarno gadno!
- Kažem ti - nasmijem se njegovom zabrinutom licu. Ocito je zamislio kako je to naci se u tako neugodnoj situaciji. - Što se tice provoda i žena, znaš i sam kako smo živjeli. Iskreno receno, ne žalim ni za jednom minutom prošlosti. Cini mi se da je sve što smo tada radili imalo nekakvog smisla. I provodi i žene i pice i sve. Naprosto to ide s tim godinama. Danas! Možda sam i malo umoran. Valjda više nemam ni snage ni volje za takvim životom, a niti mi se cini da je to više moguce. Barem ne onako kako smo to mi nekada radili. Jednostavno prestaneš raditi nešto kada u tome nestane ljepote. Sada živim ili ne živim s nekom ženom koja na srecu ne stanuje u Puli, u nekakvoj neobveznoj vezi; cas smo skupa, pa opet nismo i tako to ide. Jedino vrijedno što je ostalo iza mene jest dvoje djece, iz svakog razorenog braka po jedno, sin i kci, koje obožavam, a nadam se i oni mene. Nasljednike sam osigurao i što da radim više u braku. Šalim se, ali tako nekako ispada.
- Kako si se uopce uvalio u brakove? Što ti bi s njima?
- Što i s tvojim. Umoriš se od života, izgubljenih noci koje si zamijenio s prespavanim danima, žena cijih se imena nakon nekoliko dana ne možeš sjetiti taman da ti od toga život ovisi i vidiš druge oko sebe kako žive normalno, što god to znacilo. Dojadi ti buditi se u tudim krevetima ili sam u vlastitom, ili u najboljem slucaju s nekom koju iskreno želiš zaboraviti prije nego što izide kroz vrata. I u takvom stanju jedan dan pukneš i kažeš sebi: mogu ja to, kada mogu drugi, mogu i ja.
- Taj mi je dio poznat - upadne on.
- Ne sumnjam. I tada ti Bog pošalje neku koja ti se cini drugacija od drugih i kažeš sebi: to je to! Probaš, jedno vrijeme ide, dode i dijete i onda pukne. Mudro zakljuciš da to ipak nije to, da te to sve skupa zamara barem dvostruko više od onog stanja prije jer si, naravno, loše strane onog od ranije u meduvremenu zaboravio, potisnuo, svejedno, uglavnom zakljuciš da si u braku samo fizicki, da dragu ženicu više i ne cuješ, ne slušaš, samo klimaš glavom i cekaš da odeš. Kada više nemaš snage klimati, jednostavno odeš.
- I tako dva puta! - konstatira on.
- Za svaki slucaj - progundam. - Tako utvrdiš gradivo. Što je sigurno, sigurno je. U stvari, prvi put razmišljaš kako je možda ipak bila greška u izboru, u ženi, pa probaš još jednom. Onda shvatiš da je problem u tebi a ne u njima, što je, uzgred budi receno, poprilicno poražavajuce saznanje, shvatiš da si što se brakova tice doživotno sjeban, da nemaš dovoljno živaca ni sa jednom doživjeti ni bakrene, a kamoli srebrene, zlatne ili kakve vec godišnjice brakova postoje i tocka.
- Nešto si mi bitno pojednostavio životnu filozofiju u odnosu na mladost - nasmija se on. - Nekako mi to sve prejednostavno, prelagano zvuci, pogotovu poznavajuci tebe od ranije. Koliko se ja sjecam, vecina se tvojih nekadašnjih veza dužih od sedam dana redovno pretvarale u male drame, a na svako si životno pitanje imao barem tri odgovora. A sada?
- Kako se cini, sva tri su bila pogrešna - odgovorim ja. - Znaš, kad si mlad uvijek misliš da imaš stotinu mogucnosti. Kako godine prolaze, tako jedna po jedna otpada, izbor je sve uži i tako to ide dok izbor ne prestane postojati. Nekom prije nekom kasnije. Sve manje ocekuješ i sve se manje nadaš. Proporcionalan odnos. I onda se jednog dana prestaneš nadati i postane ti sve svejedno jer naprosto nemaš više što izgubiti.
- Uvijek imaš što izgubiti. Uvijek, samo je pitanje jesi li svjestan toga ili ne. Pogotovu ti. Pa nisi valjda došao u tu fazu da nemaš što izgubiti - zabrinuto ce on. - Pa, covjece, tek ti je trideset i koja.
- Nisam, naravno, ali ti tražiš da ti malo kompliciranije objasnim što mi se dogodilo, tocnije, što mi se dogada pa, eto, to i cinim. A iskreno se nadam da još nisam blizu stadija da nemam što izgubiti, makar da me sada pitaš do cega mi je izuzetno stalo, teško bih ti mogao suvislo odgovoriti. Osim djece, naravno, ali jebi ga, ne živim ja njihov ni oni moj život, bez obzira na svu isprepletenost i medusobnu povezanost tih života. Cini mi se da sam se, zahvaljujuci premudrim životnim odlukama, zatekao u onoj klasicnoj poziciji: znam što necu, ali ne znam što hocu. Ma, treba nauciti živjeti s malim svakodnevnim stvarima, pa je onda lakše. Tako barem svi kažu! Ako stalno cekaš da ti se desi nešto veliko i znacajno, prode život u cekanju. A i kako prepoznati to veliko i znacajno, ako ti se i dogodi, kad ne znaš što u stvari hoceš!
- Ja ti ne vjerujem u te velike stvari - rece on, toceci si novu tekilu. - Prvo, ako se i dešavaju, ja sam toliko u kurcu da ih vjerojatno ne bih prepoznao niti da se direktno sudarim s njima. Drugo, a polazeci od prvog, bolje da mi se to ne dogodi jer cu po obicaju shvatiti prekasno, kao i sve drugo u životu što je vrijedilo, pa mi onda samo preostane da povecam kolicinu tekile, da to nekako preživim i nastavim dalje. Trece, a što je takoder od poprilicnog znacaja, s tekilom sam vec dogurao do rizicne granice izdržljivosti, pa su stoga obje prve stvari neprihvatljive.
- Bogami, svaki komentar na ovaj tvoj dodatak mi se cini deplasiranim, pa cu se ustegnuti od elaboriranja cetvrtog razloga - recem ja.
- Jebi ga, prošla su vremena kad sam sam sebi prodavao zablude. Znaš da nemam dara za trgovinu, a pogotovu takve vrste. Na kraju se pomiriš, tako je, kako je. Nego, u vezi s tobom nešto razmišljam. Ti mi se nekako ciniš relativno normalnim, pa stoga mislim da bi ti uspio da si našao pravu ženu - pokuša me utješiti Mario.
- Što od ovog zadnjeg apostrofiraš? - upitam ga ja, smješkajuci se. - Rijec "relativno" ili rijec "normalno"? Što god, slažem se s tobom, pa eto, prihvacam da bih uspio da sam našao "pravu". A i što mi drugo preostaje. Pa necu valjda javno obznaniti da je problem u meni. Ne želim to ni sebi priznati, a kamo drugima. Radije cu cekati, kao i svi drugi obicni smrtnici da ih Bog ipak jednom ugodno iznenadi.
- Pa kako onda meni možeš reci, ako ni sebi nisi spreman priznati. Što to znaci, meni možeš, jer mene doživljavaš kao da govoriš zidu, je li? - upita polusvadljivim tonom on.
- Ako ti to kažeš. Tebi rekao ili ne, ništa se ne mijenja, zar ne? Nece te se sigurno pretjerano dojmiti, niti ceš misliti jesam li ili nisam u pravu, naprosto ti je pun kufer vlastitih promašaja, kako si to i sam maloprije rekao. Vjerojatno ceš ovaj razgovor zaboraviti cim se završi. Ili nije tako?
- Vjerojatno jest - progunda pomirljivo on.
- Eto, vidiš. A da to kažem nekom nadobudnom stvorenju, ono bi se jadno iz tko zna kojih pobuda time zamaralo danima. Možda i ne bi, možda to ni drugima danas ne znaci ništa, ali se valjda slažeš da to, u najmanju ruku, nije uobicajena tema za razbijanje dokolice. E, ali ako podemo od toga da bi netko ipak reagirao, pa još uz to, ne daj Bože, da je i žensko, pa joj padne na pamet kako je baš ona ta koja ce ti konacno dokazati da brak itekako ima smisla, naravno s njom, onda imaš sve izglede da se vratiš na pocetak. A to mi pada najteže. Naime, kako vrijeme prolazi, sve mi ga više treba da povjerujem u cudotvorstva, a sve manje da se potom u njih razocaram. Svaki pocetak te zacara, obecava ti sedmo nebo, kad više kad manje, da bi se potom u život necujno, skoro kradom, uselila monotonija, zatim njena logicna posljedica u vidu zasicenosti i odjednom se probudiš u devetom krugu…Hm! U stvari, uvijek te zapravo taj pocetak prevesla, navede na pogrešnu odluku koju poslije uredno otplacuješ u vidu alimentacija, dioba bracne tecevine i tome slicnih postbracnih ljepota. Pa kad je vec tako, pokušavaš živjeti barem bez ovih zadnjih zadovoljstava. Nekako se cini lakše.
- Jebi ga - progunda on - meni se sve cini da mi ipak idemo linijom manjeg otpora. Cim nam ne ide kako nama odgovara, a ne odgovara nam nikako, mi damo petama vjetra. Znaš što je meni moja bivša uvijek govorila? Koliko daješ toliko ceš i imati u braku. A koliko sam se ja trudio u svom braku, nisam stizao ni uzimati, a kamo još i nešto davati. Na kraju me nazvala emocionalnim bogaljem i ostavila. S punim pravom, naravno. Ja bih tu dodao još koji epitet na vlastiti racun, ali me sramota. Dobro, jebeš nju, mogla je biti bilo koja, ali ako ništa ne daješ, ako se ne trudiš, normalno je da te odjebe. A onda mi još odemo kao nekakvi pobjednici. Jebo te bog - uzdahne on - ako je to pobjeda, kako onda tek izgleda poraz. Slušaj, ovaj me razgovor baca u depresiju, a ionako smo poodavno unaprijed znali kako cemo završiti. Barem ja. Ti još možeš probati treci put, po onoj da Bog pomaže treci put, iako baš nisam siguran da ce se on u tvom slucaju držati redovnog redoslijeda. Možda sedmi, osmi put, kad više ne budeš imao izbora, kako maloprije sam rece. Ma, jebeš to sve. Hej, znaš da ovih dana idem na ratište?
- Genije si - nasmijem se ja. - Jednostavno genije. Znaš, oduvijek me je oduševljavala tvoja sposobnost da tešku temu mijenjaš za još težu. Covjek se razgovorajuci s tobom tako opusti da mu poslije ne može pomoci cijela industrija pica ni drugih opuštajucih sredstava. Ne znam za ratište, ali sam mogao pretpostaviti.
- Po cemu? - upita sumnjicavo on.
- Onako - neodredeno odgovorim. - Valjda si sazrio za to. Nakon toliko boca tekile što si ih popio ovih mjeseci, nakon tisucitog slušanja Jure i Bobana zreo si za ratište ili ludnicu. Kako su vecina Napoleona i drugih ludaka vec pušteni iz ludnica na produljeni vikend koji provode na ratištu, nema smisla da se onda i ti tamo ne preseliš. Prilicno logicno, zar ne?
- Jebi ga, zbog toga sam se i vratio - rece on. - A i lovu sam uglavnom vec spiskao, pa što da radim više tu.
- A da pocneš naplacivati pice, za promjenu - primijetim ja.
- Ah, znaš mene - rezignirano ce on. - Kako ceš deckima naplatiti kada im je to možda zadnje pice.
- Ne lupetaj - promrsim ja. - Nekima ne da to nije zadnje pice, nego ceš ih nositi na savjesti jer su kod tebe oboljeli, postali doživotni alkosi. Više ih ni Bog ne izlijeci.
- Ma, tko ga jebe - odvrati on i natoci još jednu. - Ti neceš ništa. Dobro. Nego, sve da te pitam, pa nikako da stignem od ovog našeg trabunjanja. Vidim da si dobro sjebao ruku kada su ti je stavili u gips - dobaci on, gledajuci gips na mojoj desnoj ruci.
- Rekoh ti da sam pao na stepeništu, okliznuo se i slomio neku košcicu, a ovi odmah u gips i to ti je to - odgovorim mirno.
- A tko ti je sredio auto?- upita on. - Cuo sam da ga je netko dobro ulupio po haubi.
- Pojma nemam - odvratim. - Neki bolesnik, tko zna. Vjerojatno zbog zagrebackih tablica koje još nisam zamijenio s pulskim.
- Još si dobro prošao - dobaci on, ispijajuci polako tekilu. - Mogao ti ga je potpuno slupati, pa koga danas da okriviš. Boga!
- Prošao sam skoro pa savršeno za ova vremena. Nisam mogao bolje - progundam ja.
- A da opet promijenimo temu - rece on. - Ideš li i ti na ratište? Od tebe bi tamo bilo puno koristi.
- Možeš misliti?!
- Ne zajebaji, ozbiljno mislim - nastavi on. - Pa vojno si grlo bio godinama, obucavan si, znaš s oružjem, konacno, školovan si da ratuješ, jebi ga! Recimo, znam da si svojedobno bio na onom specijalnom kursu za ronjenje, pa bi mogao biti diverzant na moru ili tako nešto.
- Ti nisi normalan. Znaš kada sam zadnji put ronio! Prije godinu-dvije, kada me neki idiot slucajno gurnuo u more, pa sam mu poslije toga skinuo cijelo porodicno stablo. Znaš koliko je godina prošlo od svih tih kurseva i slicnih sranja! Nisam više sposoban izvesti diverziju na ovu tvoju rupetinu od kafica, a ne da glumim Ramba negdje po Lici ili ne znam gdje.
- A što onda da ja kažem, s mojim godinama? - upita on.
- Ti si prirodno nadaren da se sjebeš - odgovorim. - Ti, kad te opali ludilo, a brale ne pušta te cesto, bio bi sposoban i u starackom domu organizirati omanju revoluciju, što srecom neceš, jer je za pretpostavku da starost neceš ni doživjeti.
- Baš ti hvala!
- Ne vjerujem da ceš poginuti u ovom ratu, ako si to pomislio - ispravim se. - Iz drugih, opcepoznatih razloga, da ih sada ne nabrajam, cini mi se da nemaš puno šanse uživati u mirovini.
- Svejedno ti hvala - nasmiješi se on. - Ali moraš priznati da dok je trajalo, vrijedilo je.
- To smo vec raspravili - primijetim ja zamišljeno. - Hm, kad to spomenu, sjetih se da sam istu stvar vec cuo ovih dana.
- Od koga?
- Od nekog tko ima sve šanse da završi na ratištu, kao i ti, ali se baš i nije pretrgao u pretjeranom pokazivanju volje za takvim avanturama.
- Nekog od njihovih? - sumnjicavo ce on. - Još ti se javljaju?
- Slušaj - prešutim ja pitanje - ta podjela na naše i njihove jedan mi se cas cini savršeno jasnom, logicnom i razumljivom. Rat je, jebi ga, pa je i ta podjela utoliko shvatljijiva. A onda iskrsne nešto nepredvideno, pa je pocnem doživljavati na cisto retorickoj razini. Znam da je to pomalo bizarno, da ne upotrijebim neki teži izraz, kao i da tako možeš razmišljati stotinjak kilometara daleko od bojišnice, ali eto, svejedno, na tren mi se tako cini.
- Ne razumijem baš najbolje što hoceš time reci - rece on.
- Gledaj, kako bi ti sad reagirao da u kafic ude Aca? - upitam ga ja.
- Tvoj kum. Jebi ga, s njim sam popio bacve, a ne litre. Uostalom, on je otišao vec mjesecima, kako sam cuo.
- Svejedno kad je otišao, hipoteticki govoreci, što bi napravio da on ude?
- Vjerojatno izgubio dar govora na neko vrijeme. Ne znam, jebi ga! - slegne on ramenima. - Jednostavno ne mogu zamisliti takvu situaciju.
- A možeš li zamisliti situaciju da sutra dodeš u priliku da pucate jedan u drugog? - upitam ja.
- Hej, pretjeruješ - prosvjedovao je on. - Prvo, on je u mornarici i do toga ne može doci jer ja idem na kontinentalna ratišta. Drugo, rat je, covjece, i takva se pitanja ne postavljaju. Braniš domovinu, a to je svetinja i tko god da je napada, neprijatelj ti je. Ratna logika je vrlo jednostavna: ili ja njega ili on mene. I gotovo!
- Dobro, recimo da se slažem, ali da dodeš u priliku da pucaš u njega, bi li pucao? - nisam ja popuštao.
- Moram, inace bi on u mene.
- Ubio bi ga?
- Molim!
- Kažem, ubio bi ga?
- E, jebi ga! - zapjeni se on. - Ne možeš tako razmišljati. Kad bi tako svi razmišljali, tko bi ratovao?
- Dobro pitanje - primijetim. - Ali bez brige, na ovom ih ludom svijetu ima više nego dovoljno koji tako ne razmišljaju, a posebno se ne treba brinuti za njihovu brojnost na Balkanu.
- Nisi fer - on ce uzrujano. - Ja se branim, ja ne napadam. Ja samo branim svoju zemlju. Prema tome, ako bilo tko napada moju zemlju, pa bio to i Aca, ja je moram braniti. I tu nije problem u meni nego u njemu. Nisam ja otišao u Srbiju i napao njega, nego je on došao tu i napada mene.
- Dobro, i s ovim se mogu složiti. Ali gledaj, on je došao u Hrvatsku prije petnaestak i više godina, doživljavajuci je kao svoju zemlju i sada bježi iz nje. I sad pazi, nije stigao pobjeci, dakle, ne želi niti pucati niti okupirati Hrvatsku, nego naprosto nije stigao pobjeci, otici, i vi se tako zateknete na ratištu.
- Stvarno me jebeš u zdrav mozak - procijedi on ljutito, šireci ruke. - Pa, naravno da ga ne bih želio ubiti, idiote jedan, pokušao bih to izbjeci bilo kako.
- To sam samo htio cuti, ništa više - nasmiješim se ja njegovom ozbiljnom licu.
- Jest, ali kakve sam ja srece, on mene sigurno ne bi prepoznao i upucao bi me kao zeca - doda on, malo bolje volje.
- Toliko o retorici, hipotetici i ratnoj sreci na Balkanu - rezignirano primijetim.
- A što bi ti napravio u istoj situaciji? - upita on, dok mu je lice poprimalo polublaženi izraz, ocito zadovoljan što se dosjetio ovog pitanja. - Ako budeš morao na ratište, ici ceš, to nam je obojici jasno. Uostalom, da ti je netko tutnuo pušku u ruke prije nekoliko mjeseci, na pocetku euforije, kada je tek krenulo, otišao bi odmah, zar ne?
- Tocno! - složim se.
- Da se nalaziš u Sinju kada ti ga granatiraju, pucao bi po njima do desetog im koljena?
- Takoder tocno!
- Dakle, genije, što bi ti napravio u istoj situaciji u koju si mene maloprije hipoteticki uvalio? - upita slavodobitno on.
- Molio Boga da me na vrijeme prepozna - odgovorim mirno.
- A ako ne prepozna? - sada je bio uporan on.
- Ne znam, kao ni ti. Za sada mogu moliti Boga da me barem ne dovede u takvu situaciju, ako vec i završim na ratištu.
- Pridružujem se molitvi - rece on.
U tom trenutku zazvoni malo zvonce koje je visjelo na vratima i koje je zvonilo kada bi neki gost ušao. To je pomalo legendarno zvonce Mario nosio sa sobom još s broda, onog s pocetka price, gdje je visjelo na vratima njegove kabine. Kako je kabina bila poprilicno korištena u razne ne baš uobicajene svrhe, to bi zvonce obavijestilo njenog trenutnog korisnika da netko dolazi. Mario nikada nije ugradio kljuc na vrata kabine, isticuci kako onda vecina onih koji u nju udu ne bi više ni izišli iz nje. Barem ne u dogledno vrijeme. A opet, on je makar ponekad morao prespavati koji sat. Doduše, vecinu mladosti je proveo budan, ali u ne baš svjesnom stanju, tako da sam cesto bio u prilici prepricavati mu sutradan gdje je bio i što je radio. Ruku na srce, bilo je tih slucajeva i u obrnutom smjeru, pa mu utoliko i nisam narocito zamjerao. Zapravo, kad malo bolje razmislim, nisam uopce.
U kafic ude Doktor.
- Bog i Hrvati! - vikne on, s uzdignutom desnom rukom na pozdrav, imitirajuci neke od povijesnih velicina ovog naroda.
- I tebi, sinko - procijedim ja.
Mario je odzdravio poluglasno, od cega sam ja razumio samo rijec "Hrvati", dok se Bog izgubio negdje dok se saginjao ispod šanka, da uzme bocu grappe, koju je Doktor inace pio. Doktor je bio prilicno osebujna osoba. Naime, on je doista po profesiji bio lijecnik, ali odmah nakon što su poceli nemiri u zemlji, a uskoro potom i prvi ozbiljniji oružani sukobi, Doktor je digao ruke od profesije i medu prvima otišao na ratište. Doduše, spadao je u mladu generaciju, starosne dobi oko trideset godina i navodno nije imao baš nekih sjajnih predispozicija da napravi lijecniku karijeru u bolnici, gdje je do tada radio, pa je stoga jedva docekao da se makne iz nje. Ne znam koliko je to bilo tocno, ali veci dio toga sam bio sklon pripisati "junaštvu" njegovih kolega s posla koji su, naravno, na svaki nacin gledali izbjeci egzoticna putovanja u smjeru Like, Slavonije, Dalmacije ili gdje se vec trenutno ratovalo. Možda i nije bio neki lijecnik, ali hrabrosti mu ocito nije nedostajalo. Druga je stvar koliko se cesto u životu hrabrost može izjednaciti sa ludosti, to se ionako u prvi mah ne vidi, tocnije, to saznamo kasnije, kad sve prode, ali ako vec nemaš tu osobinu, nemoj je nipodoštavati kod drugih, pridajuci joj sasvim deseti karakter, kako bi takvu osobu time unaprijed dezavuirao. Barem sam ja to doživljavao kao tipicno licemjerje onih koji nemaju nešto što aktualni društveni trenutak zahtijeva (na stranu koliko je to nekom prihvatljivo ili ne, iz ovih ili onih razloga). Nije teško razumjeti one koji ne žele na ratište (iskreno receno, puno lakše od onih koji žele), ali je teško prihvatiti omalovažavanje onih koji tamo dragovoljno idu, ma cime bili motivirani (ali da doista idu dragovoljno, a ne stoga da time zamjene odužu zatvorsku kaznu cije izdržavanje je naprasno prekinuto iz domoljubnih razloga). Može se covjek slagati ili ne s njihovom odlukom, ali prije zauzimanja stava o (ne)slaganju, preporucio bih svakome da se sam uživi u takvu situaciju i pokuša donijeti jednu takvu odluku. Cak i kad si unaprijed svjestan da odluku o odlasku na ratište neceš provesti u djelo, naježiš se od same težine takve odluke. Barem ja, pa stoga mudro prepuštam sudbini da ona odluci o tome, istovremeno se pri tom nadajuci da mi je dovoljno naklonjena.
- Robi, gdje si veceras? - prekine me u razmišljanju Doktor, kojem ni nakon nekoliko mjeseci druženja još nisam znao pravo ime. Uostalom, kome je ono uopce važno.
- Razmišljam da skocim do kazališta, cujem da tamo daju nekakvu predstavu, pa rekoh sam sebi da se malo kulturno uzdignem u ova ponižavajuca vremena - odgovorim ja.
- Naše kazalište nije davalo predstave ni u miru, a kamoli danas - ubaci se Mario, gurajuci cašicu grappe prema Doktoru.
- Stvarno je tako - složi se Doktor s Marijevom primjedbom. - Ja se i ne sjecam kada su zadnji put dali nešto pametno, osim pokoje ljetne predstave u Areni. Hej - obrati se on meni - jesi li ti ikada direktno odgovorio na pitanje! Otkud ti sad kazalište na pameti?! Svašta!
- Pa dobro, kad vec kazalište ne radi, onda su ocito ispunjeni svi preduvjeti da ostanem ovdje ili eventualno preselim u nekakvu slicnu visokokotirajucu kulturnu ustanovu u ovom gradu punom života - poluzlobno odgovorim.
- Što ti imaš protiv ovog kafica? - javi se Mario.
- Isto što i ti - odgovorim. - Smeta mi u njemu sve ono što mu nedostaje. A nedostaje mu toliko toga da cu taj dio preskociti, vis-a-vis lijepog odgoja u ranom djetinjstvu.
- Budi tu! - obrati se meni Doktor, ignorirajuci našu raspravu o nedostacima kafica. - Veceras mi dolaze neki decki koje vodim na ratište, pa ceš mi zatrebati.
- Zašto? - upitam ga ja. - Pa nisam ja svecenik da im dam zadnju pomast.
- Njima je Bog sve unaprijed oprostio cinom stupanja u Hrvatske oružane snage i voljom da brane domovinu - ozbiljno ce on.
- Ostavi taj dio za njih - primijetim. - Ja sam to vec više puta cuo i uvijek se pitam kakve veze ima Bog s time!
- Oni su spremni položiti život na oltar domovine - i dalje ce ozbiljno, poluteatralno on. - Da nije njih i njima slicnih, Hrvatska bi zauvijek ostala ukopana u Srboslaviji.
- Jebi ga - javi se opet Mario - lako je staviti život na bilo ciji oltar, dok još o njemu ne znaš ništa. Oni zadnji put su bili djeca. Smrde još na pelene. Ne znaju tko im glavu nosi a niti su svjesni da žrtvuju život. Pola njih misli da se ide samo malo pucati, zabaviti se, pa ce se onda vratiti kuci kao heroji i glumiti face. Jadni klinci. Nadam se da ce im se znati odužiti i Bog i domovina, koje sada prizivaju. Trebat ce im to.
- Koji je kurac vama dvojici danas? - upita Doktor, gledajuci nas mješavinom zabrinutog i zacudenog pogleda. Mora da je bio prilicno zatecen mojim, a pogotovu Marijevim stavom, cim koristi rijec "kurac", jer se takav nacin izražavanja od njega doista rijetko mogao cuti.
- Pitaj njega! - rece Mario.
- Ma ništa - odgovorim. - Prije smo malo filozofirali o životu i sjebali se, tako da ti od nas nece biti neke velike pomoci veceras.
- Vidim da ste, s obzirom na mentalno stanje, obojica zreli za ratište - pomirljivo ce on.
- Ti to iz vlastitog iskustva - ne izdrža Mario.
- Pa, bogami, tako nekako - mirno ce on. - Mogu ti reci da je na ratištu malo drugacija prica. Tamo smo svi isti. Tamo nema filozofa. Nego da završim, ti mi Robi trebaš jer te jedan od ovih što dolaze, poznaje pa me pitao za tebe, valjda te želi vidjeti. Cini mi se da dolazi iz Njemacke, koliko sam ja shvatio na brzinu.
- Mene poznaje? - ovaj put je bio red na meni da se doista zacudim. - Iz Njemacke? Pojma nemam tko bi mogao biti! Doduše, pola je Sinja, pa time i moje rodbine u Njemackoj, pa može biti bilo tko. Dobro, vidjet cemo. Valjda neki daljnji rodak. Znate koliko je prošlo vremena da sam napustio bivšu armiju, a još uvijek me odozdo zovu i provjeravaju jesam li u njoj ili sam se skinuo. Sve neki rodaci, od kojih barem za polovicu nikada nisam cuo u životu. Do ovog rata nisam ni znao da postoje.
- Jebi ga - ukljuci se Mario - možeš ih razumjeti. Nije sada lako biti u Sinju a imati rodu u uniformi jugoarmije. Znaš kako je to.
- Znam - odgovorim. - Dovoljno problema imam što sam ikad bio u njoj, a ne, ne daj Bože, da sam još u uniformi. Doduše, od kada su me oni genijalci prikazali na televiziji, prestali su zvati. Nije svako zlo za zlo.
- Ono je bilo na ponos, hrvatski ponos, stari moj - rece Doktor. - Samo nekoliko metara od komande jugomornarice osnivati naš casnicki zbor, s hrvatskom himnom i zastavom. Tako treba! Da se vidi da i u Istri ima onih koji su spremni na sve kada domovina zove.
- Doktore - ozbiljnim tonom ce Mario - hoceš piti ili nas zajebavati?
- Ako mogu oboje - odgovori ovaj, ocito odustajuci od daljnje domoljubne retorike.
- Društvo, meni je za sada dosta - promrsim ja, micuci se od šanka. - Idem do stana, malo se ispružiti, pa se vidimo kasnije.
- Nema problema - rece Doktor. - Ako ovaj mali dode, poslat cu ti ga gore.
- Radije ti mene pozovi da ja sidem dolje - dobacim ja na odlasku.
Oni me pozdraviše i ja izadem, polako se krecuci prema stanu, usput se pitajuci po tko zna koji put zašto su ljudi uopce gradili zgrade više od dva kata prije nego što su izmislili lift. A što se tice nepoznatog rodaka koji veceras stiže, više mi je odgovaralo da se vidimo u kaficu nego kod mene jer nikada ne znaš koliko ce dugo te domoljubne seanse trajati. Iz kafica uvijek mogu otici ispricavajuci se ovim ili onim razlogom, ali kad ti jednom upadnu u stan, zaboravi da ceš tu noc spavati. Tim više što sam veceras cekao Sandru da dode iz Rijeke, pa bih, uz sve uvažavanje, rodoljublje skratio koliko je to moguce.
Udem u stan, i to za divno cudo bez problema s onom drugom bravom, zatvorim vrata, u prolazu upalim televizor i po navici legnem na trosjed. Pored trosjeda, na omanjem stolicu bilo je nekoliko daljinskih upravljaca, od TV-a, satelitske antene, videa, kasetofona… Barem u necem smo u trendu sa svijetom, pomislim. Godilo mi je takvo izležavanje, gledajuci televiziju bez udubljivanja u sadržaj programa, slušajuci neku plocu ili kasetu, dok sam na TV-u ostavljao samo sliku, valjda zbog ugodaja. Tako imaš dojam da nisi sam u stanu, još se nekakvi likovi vrte po njemu, pa makar to bilo samo na ekranu.
Bio sam umoran jer sam danas morao kucati nekakav ugovor u uredu, jednom rukom, dok mi je kroz drugu, zagipsanu, uredno strujala lagana bol koja me stalno podsjecala na njen uzrok, na Acu i Borisa i onu noc, na naš rastanak. Oni su isplovili dan nakon toga, negdje u ranim popodnevnim satima. To mi je ispricao Ante, još jedan od bivših oficira one mornarice, koji je bio na Verudeli, uz more i gledao kako remorkeri vuku brodove na kojima smo proveli tolike godine. Sve i da sam znao kada isplovljavaju, ja si taj posljednji "ispracaj" ne bih priuštio, meni je rastanaka bilo dosta. Valjda se covjek cijeli život ne rastaje toliko puta koliko u nekoliko mjeseci trajanja rata. A tko zna kada ce i ovaj završiti. Nadao sam se da ce brzo. Vecinom su se procjene vrtjele do godinu dana maksimalno, dok se meni uvijek vracala misao jednog starog Dalmatinca, Imocanina, koji živi u Puli još od pedesetih godina, barba Ive, koji mi neki dan rece da nijedan rat na Balkanu ne može trajati ispod pet godina. Da su tako pricali i za onaj zadnji, II. svjetski, kako ce završiti do Božica, i tako bogami i bi, kako rece on, samo bi do petog a ne onog prvog Božica na kojeg su oni racunali. Moram priznati da se moje ratno iskustvo na Balkanu svodi na tekstove iz povijesnih udžbenika, pa nisam baš meritoran za davanje takvih sudova, ali sam se iskreno nadao da barba Ive griješi. Od same pomisli da bi rat mogao trajati godinama, da cu godinama živjeti u neizvjesnosti gdje cu sutra završiti (ratište je najgora varijanta, ali ni drugdje nece cvjetati ruže, ako to potraje), zlo mi je dolazilo. Ipak je ovo kraj dvadesetog vijeka, tu su zapadne sile, Amerika, pa nece valjda dozvoliti da se u ova vremena vodi višegodišnji rat usred Europe. Što se tice domacih politicara i njihove dalekovidnosti, humanosti, demokraticnosti i tome slicnih prozapadnih papazjanija, jasno mi je da po njima ratno stanje vjerojatno nikada ne bi ni prestalo. Nisam imao neko narocito visoko mišljenje niti o tzv. medunarodnoj zajednici, a još manje o njihovoj benevolenciji prema ovim prostorima, ali sam svejedno držao da zbog sebe nece dozvoliti dugotrajne ratne sukobe u svom najbližem susjedstvu.
Ma, konacno, tko mene uopce nešto pita i kome moje mišljenje išta znaci, pomislim, potpuno smanjim ton na TV-u i ukljucim kasetofon. Sobom se razlijegoše zvuci pjesama grupe U2, koju sam u zadnje vrijeme najcešce slušao. Oni su mi nekako išli uz svakakvo raspoloženje a i dobar dio tekstova bi se lako mogao primijeniti i na ove prostore. Irci i Hrvati ionako imaju nekih slicnosti, ako se sagleda povijest jednih i drugih. Slušajuci ih, zakunjam na trosjedu.
Iz polusna me trgne moje zvono o cijem sam specificnom zvuku vec govorio. Krrrrr! Moje jedino jedinstveno zvono. Mogao bih ga ipak zamijeniti, bez obzira na savjest, pomislim. Tko li je sada? Tko god da jest, umoran sam, bezvoljan i ne treba mi nitko. Jednostavno necu otvoriti. Krrrr! Koliko god bio uporan! Krrrr! Jebi ga, koliko god bude razumno uporan. Ovaj zvuk je bio toliko grozan da ga ne možeš predugo slušati a da to ne ostavi posljedice na ionako nacetu psihu, zlovoljno pomislim, polako se podignem i krenem otvoriti vrata. Na vratima je stajao Denis, moj rodak, tetkin sin, koji je živio u Berlinu. Tocnije, tamo se rodio, odgojio, školovao i živio, barem do sada. Ne znam ni da li je postao punoljetan. Preko ljeta je, kao dijete, dolazio u Dalmaciju, kada bi otvorenih usta slušao moje dogodovštine iz mornarice, koje bih mu ja satima pricao. Obožavao me. Pa i sad je dijete! Gledao sam ga zaprepašteno, onako nasmijanog, u crnoj uniformi HOS-a, s prišivenom šahovnicom na ramenu.
- Di si, rodo! - vikne on i zagrli me.
Rijetko u životu ostajem bez teksta, ali ovaj put sam stajao ukocen, bez rijeci, naprosto nisam znao što reci. On je valjda bio zadnja osoba na planeti koju bih ocekivao na svojim vratima.
- Kaži nešto! - vikne on, tapšuci me po ledima. - Je li ti drago da me vidiš?
- Bože moj! - konacno procijedim. - Naravno da mi je drago, ali otkud ti sada? Ovdje?
- Doša branit domovinu - rece on, dok mu se široki osmjeh nije skidao s djecackog lica. - Nas nekoliko se dogovorili, krenuli i eto nas. Tu smo da se borimo, da oslobodimo domovinu.
- Što da radite? - odmjerim ga blijedo ja i polako oteturam do trosjeda, gdje je i on sjeo.
- Jesam te iznenadio, a! - rece on, dok je iz njega naprosto izviralo zadovoljstvo trenutkom u kojem se nalazi.
- Jesi, bogami, jesi - rekoh ja, još uvijek se ne snalazeci.
- Ne spominji Boga uzalud - dobaci on. Ah, zaboravio sam na strogi katolicki odgoj moje uže i šire rodbine iz Sinja, pomislim.
- Navikao je on da ga spominjem uzalud - promrsim više za sebe. - Nas dvojica samo tako i komuniciramo zadnjih tridesetak godina.
- Molim! - javi se on. Nije cuo ili nije razumio moju opasku o nacinu mojeg kontaktiranja sa Svevišnjim.
- Ništa, ništa - odgovorim i uputim se u kuhinju.
- Di ceš? - dovikne on za mnom. Od hrvatskog jezika znao je samo dalmatinski dijalekt, sinjsku varijantu, koju je pokupio od roditelja, tocnije od majke, živeci i rastuci uz nju u Njemackoj.
- Idem vidjeti ako imam još što za pice - doviknem mu. - Upravo sam promijenio odluku glede pica, pa sad idem potražiti nešto tekuce, cisto da potkrijepim tako dalekosežnu odluku.
- Može i za mene - dovikne on.
- Svakako! - odgovorim glasno, misleci u sebi da kad vec može uci u uniformu, može se i napiti. To je svakako manje zlo od onog što ga ceka kao posljedica oblacenja ove crne odore.
Na srecu, jutros sam kupio jedan Stock, jer ga je Sandra pila, a koja cašica uvijek dobro dode, opuštanja radi. Kako stvari stoje, veceras cu imati puno jace argumente za pice, nego što bi to bilo opuštanje Sandre, iako bi mi ovo zadnje svakako lakše palo. A o zadovoljstvu da i ne govorimo. Ali, što je tu je, treba vidjeti kako se ova uspaljena mlada budala našla sada i ovdje. Donesem bocu i cašice, naspem pice i zapalim cigaretu. Zapali i on.
- Poceo si i pušiti - primijetim ja.
- Poceo sam ja mnogo toga - nasmija se on.
- Vidim - rekoh ja. - Nego, idemo iz pocetka. Otkud ti ovdje?
- Pa, kažem ti - odgovori on. - Nas nekoliko se skupilo, silo u auto jednog prijatelja i za Zagreb. Neki su odmah otišli na ratišta, a ja sam iskoristio da skocim do Pule, da te vidim. Eto, tija sam te vidit, pa sam doša.
- Lipo, bogami - krenem i ja na dijalektu. - Može jedno sitno potpitanje, cisto radoznalosti radi. Mamica i tajica su sigurno bili prisutni tvojem ispracaju iz Berlina, mašuci maramama, presretni što im je jedini sin odlucio život žrtvovati za domovinu, je li?!
- Jesi lud! - vikne on. - Nemaju pojma. Reka sam im da idem sa društvom na izlet, sedam-osam dana, pa cu im se tamo pri kraju izleta javiti i reci di sam. Onda ionako ne mogu više ništa.
- Pristup ti je originalan, nema što - priznam ja. - I što ti misliš, što ce oni napraviti kada to saznaju. Skakati od srece zbog tvoje odluke, kao što bi trebao svaki pošteni hrvatski roditelj ili završiti na psihijatriji, što se u takvim slucajevima takoder dešava nekim, doduše malo brižnijim i razumnijim hrvatskim roditeljima.
- Ha, ha, ha! - smijao se razdragano on. - Ti me uvik oraspoložiš, zato sam i doša do tebe. A i zato što sam mislija da ti to njima javiš, jer ko zna di cu ja biti.
- Ah, to je to - odmjerim ga ja. - Mene si izabrao da budem sretni glasnik. Nisi nikad cuo da glasnike takvih vijesti ubijaju. Nisi, naravno. Dakle, ja trebam nazvati tetu i pitati je da li se slucajno sjeca tvog izleta, pa ako kaže da se sjeca, onda da ja pripomenem kako bi bilo najbolje da ga na koju godinu zaboravi, zar ne? Pa, jebo te bog, jesi ti normalan?
- Šta ti je? - zacudeno ce on. - Pa ja sam mislija da ceš me ti razumit i da ceš im ti najbolje objasniti da sam to mora napraviti.
- Mora se samo umrijeti, a ti se ocito žuriš da to cim prije shvatiš - oštro odgovorim. - Slušaj, sinko, ovo je do sada bila zajebancija, a sada cemo malo ozbiljno razgovarati.
- Može - polupreplašeno ce on.
- Koliko godina imaš? - upitam ja.
- Dvadeset - odgovori on.
- Vec! - zacudeno cu ja, nepovjerljivo ga gledajuci.
- Ozbiljno, evo putovnica - rece on, kao da se pravda, pokušavajuci iz unutarnjeg džepa izvaditi taj dokument.
- Dobro, vjerujem ti - promrsim. - Jebi ga, to mi je malo sjebalo koncepciju. Dvadeset, kažeš. Dobro, imamo dva pristupa. Jedan je da ti objasnim da si upravo napravio najvecu glupost u životu s opisom onog što se dešava na ratištu, a drugi je da si napravio još vecu glupost u životu s opisom onog što ceš propustiti zbog odlaska na ratište. Koji ceš pristup?
- O ratištu sve znam - samouvjereno ce on. - Imali smo mi i obuku u Berlinu. Došli su neki decki i objasnili nam što nas ceka.
- Ma nemoj! - odmjerim ga pogledom koji je bio mješavina sažaljenja i bijesa. Bože moj, koliko možeš biti glup kad si mlad. - Onda cemo drugi pristup, buduci da su vas, blago meni, obucili i sve znate, pa nema svrhe da ti ja sada punim glavu s glupostima tipa kako primjerice izgleda tenk ili kako se ti usrano osjecaš ispred njega samo s pušcicom u junackoj hrvatskoj rucici. Dakle, drugi pristup. Može?
- Može! - radoznalo ce on.
- Hocemo razgovor voditi na akademskom ili pucko balkanskom nivou - upitam ga ja, gledajuci njegov izraz lica koji je govorio da ne razumije o cemu ja pricam. - Dobro, povlacim pitanje. Jebeš akademizam na Balkanu, on nas je ionako doveo dovde. Barem onaj srpski, hrvatski se ionako proslavio šutnjom.
- Ne razumin ti ja što ti pricaš - rece on.
- Ni ja - promrsim zlovoljno, jer sam imao loš osjecaj da ovaj razgovor ne vodi nikamo, ma na kojem nivou bio voden. - No, da krenemo iz pocetka. Dakle, jesi li imao seksualni odnos do sada?
- Molim - zbunjeno ce on.
- Jesi li je…
- Svatija sam - prekine me on. - Pa, ovaj, jesam!
- Aha! S obzirom na uvjerljivost tvog odgovora, recimo da sam shvatio da jesi, ali ne baš previše. Dobro, shvatljivo je da poslije obvezne nedjeljne mise u Berlinu, sa starcima, ne možeš ici u javnu kucu, barem ne možeš dok ne navršiš tridesetu i ne prodeš prvi razvod. Poslije to funkcionira jedno s drugim. No, pusti to! E, vidiš, odlaskom na ratište imaš poprilicne šanse da primjerice naletiš na nagaznu minu, koje se, hvala Bogu množe kao pecurke poslije kiše. One su ti inace miroljubljiva stvorenja dok ih ne nagaziš, što se naslucuje i iz njihova imena, ali ako ih nagaziš, imaju nezgodnu naviku da te raznesu u komadice. U najboljem slucaju ti se može desiti da ti jaja negdje po šumama Like glume vrapce. Vise sa grancica, shvacaš!
- Pa nece baš mene - protestira on.
- Naravno da nece tebe - ljutito odbrusim. - Ti ceš biti iznimka. Ti ceš cijeli završiti na nekom stablu, a ne samo tvoja neispražnjena jaja. Šuti, bogati! Ne gledaj me tako, necu psovati više. Vidiš, možda je to dobra ideja, to s prestankom psovanja, možda se dragi Bog iznenadi takvom drasticnom promjenom, pa baci pogled i na ovaj ukleti kutak planete. Opet, nije on toliko lud da ima posla s nama. Nema veze! Dakle, rezimirano, imaš sve šanse da je tvoje bogato seksualno iskustvo s ovim odlaskom na ratište time i završeno. Kako ti se svida ta pomisao?
- Šta god da se desilo, ja sam spreman - odgovori on, pokušavajuci pritom odavati cvrstinu, koja naprosto nije išla uz to naivno, djecacko lice.
- Sinko, ti si trebao prije dolaska ovamo svratiti psihijatru - nastavim ja. - Za razliku od tebe, mene i danas ovaj argument s jajima i eventualnom buducnosti bez njih odvraca od same pomisli da se preselim na ratište. Ako ne moram, naravno.
- Ja sam mislija da si ti vec otiša - rece on.
- Krenuo sam nekoliko puta, ali svaki put zalutam u bespucu zbiljnosti i ne stignem na cilj - progundam ja. - Ne razumiješ! Nisi citao knjige našeg dragog Franjice! Nisi! Pa gdje vam je ideološka podloga, pobogu! Dobro, ja sam u kurcu veceras i lupetam svašta, ali moram ti priznati da si me potpuno izbacio iz kolosijeka. Gledaj, recimo da i preživiš, ali što ce se desiti ako te zarobe cetnici? Jesu ti ovi gore objasnili što ce ti napraviti u tom slucaju?
- Pa što mi mogu - samouvjereno ce on. - Mogu me samo ubiti, a na to sam spreman.
- E, moj Denise - bespomocno cu ja, jer je sada vec bilo ocito da ovaj razgovor ne vodi nikamo - ako ti se to desi, a ne daj Bože, najmanje što ti se može dogoditi jest da te ubiju. Vjeruj mi da je smrt tada najmanji problem, samo ju se treba docepati. Ali ono što ceš doživjeti do smrti…
- Sve ja to znam - opet me prekine on - i na sve sam spreman. Stvarno jesam. Nego, rodo, ja moram doli, cekaju me drugi, oceš ti javiti mami da sam tu, molim te.
- A javit cu, a što cu - nemocno slegnem ramenima.
On ispije još jednu cašicu na iskap, zakašlje se, ocito i na tom polju nepripremljen za život. Podigne se, poljubi me i ode. Vrata se zatvoriše za njim. Tupo sam gledao u krakove one druge brave, sigurnosne i zakljucim kako je upravo sada pravo vrijeme da je demontiram. Uzmem iz ostave cekic i pocnem udarati. Sve jace i jace. Konacno sam je demontirao. Bio sam sav u znoju, gledajuci razbijene krakove i vrata koja to više nisu bila. Tako! Sada imam i zvono i vrata u istom stanju. Koje sranje! Uzmem telefon i nazovem.
- Mario, jesi ti? - viknem jer je s druge strane telefona zvonila pjesma "Zovi, samo zovi, svi ce sokolovi…"
- Ja sam - odgovori on. - Jesi ti, Robi?
- Jesam. Cuješ, kad ovi klinci idu na ratište?
- Nocas, ujutro, nemam pojma.
- Kaži Doktoru da mi je ovaj mali tetkin sin, da ga cuva ako ikako može. Neka ga stavi negdje u pozadini, barem jedno vrijeme, dok nešto ne nauci, inace ce izgubiti glavu drugi dan. Je l´ me cuješ?
- Cujem! Nema problema. Reci cu mu. A i ja ti idem za dan-dva, a možda i s njima, ako se nocas dobro napijem, jer mi je ovdje ionako pun kurac svega. Ako odem, ja cu ti ga pripaziti. Ako ne, reci cu ja Doktoru, ne brini.
- Daj molim te. Nemoj zaboraviti!
- Ne brini, kažem ti. Ako se ne vidimo, stari moj, drži se.
- Takoder. Cuvaj tu ludu glavu ako ipak odeš, navikao sam na tebe.
- I ja na tebe. Ako poginem, znaš koja ce mi zadnja misao biti. One dvije plavuše iz Ceške, prije potopa, na brodu, kada smo bili s njima cijelu noc i sutra do podne.
- Jedna je bila crnka.
- Dobro, to je bila tvoja, moja je bila plavuša.
- Tvoja je bila crnka, genije.
- Hej, nemoj mi sjebati zadnju misao, covjece. Bile su dvije plavuše, koliko se ja sjecam, seks za bogove, pica na tone, hej, to je bio život.
- Tocno, oprosti, sjecam se sada, stvarno su bile dvije plavuše. Da, to je bio život.
- Ko ga jebe, mi smo svoje prošli, pa što god da se desi.
- Jesmo, stari moj.
- Cuvaj se!
- I ti! I ako odeš, vrati se, bogati! Gdje cu više naci takvu budalu!
- Nigdje! Zato cu se i vratiti.
- Na to racunam.
- Hej, ostavi taj pištolj, idiote, ubit ceš nekog! Izvini, Robi, tu je neka budala repetirala pištolj i hoce da puca. Još ce mi policiju natovariti na glavu, a znaš kako su ludi bez mene. Pa, stvarno mi je pun kurac svega. Robi, moram prekinuti, moram ove kretene skockati da se još ne poubijaju medusobno. Ajde Bog!
- Bog!

III. GLAVA

Prošlo je više od mjesec dana od Denisova odlaska na ratište. S njime i drugima je to jutro otišao i Mario. Valjda je dovoljno popio pa je, eto, konacno otišao. Polako sam se vukao pored kafica koji je sada bio napušten, neuredan, s razbacanim stvarima po unutrašnjosti, ostavljen u stanju u kakvom je vjerojatno bio to jutro na njihovu odlasku. Zastava se, onako povelika kakva je vec bila, na nekoliko mjesta probušena od metaka (neciji je nagon tu noc ipak bio jaci od samokontrole, ako je pred jutro ikakve kontrole uopce bilo) i s mrljama od pica, napola otkacila od stropa i tako visjela, što je dodatno stvaralo nekakav sablasan dojam napuštenosti ili bolje receno prepuštenosti samom sebi. Cinilo se da je kafic odlaskom Marija i ostalih izgubio svaku svrhu postojanja, naprosto nisam mogao zamisliti da sutra u njemu bude neki uobicajeni ugostiteljski objekt, s prosjecnim gostima, onima kojima nije svojstveno da se prije odlaska na pice naoružaju do zuba svim raspoloživim eksplozivnim sredstvima kojima trenutno raspolažu, onima koji ne provode noci i noci pjevajuci pjesme koje velicaju Juru i Bobana i njima slicne povijesne velicine ovog naroda, baveci se usput intenzivno tekucom problematikom tipa konjak, loza, grappa, koja je pregrijavala junacka srca do usijanja. Ruku na srce, ako ikada budem morao na ratište, vjerojatno cu se i sam ugledati na njih u pogledu pica jer mi se trijeznom tamo nikako ne ide. Što se naoružanja tice i to sam konzumirao zadnjih mjeseci, do odlaska jugoslavenske vojske iz Pule (upravo su zadnji njeni pripadnici otišli, barem tako pricaju), cesto šetajuci s pištoljem u unutarnjem džepu kaputa, pa bi se tu moglo raspravljati samo o kolicini oružja s kojom covjek u ova nemirna vremena hoda okolo. O svrsi nošenja oružja ne bih ovom prilikom. Što se pak tice pjesama, kažu da tko pjeva, zlo ne misli. Tko god je to smislio, a cini mi se da se radi o proizvodu nekog pripadnika ljudske rase rodenog na Balkanu, taj je imao doista specifican smisao za humor. Kao što je uostalom cijeli Balkan specifikum u svakom pogledu.
Mario je po svom dobrom obicaju samo nestao, ostavio poruku vlasniku kafica da se javi meni, kao njegovom pravnom zastupniku koji ce sve srediti. Naravno, ja sam vlasniku objasnio da je Mario "sredio sve" što je stigao (pažljivo izbjegavajuci pobliže objasniti na što se to "sve" odnosilo), a da ostalo vidi s njime kada se vrati, za mjesec-dva najkasnije. Dakako, nisam imao blagu predstavu kada ce se Mario vratiti, kao niti da li ce se uopce vratiti, ali sam tako zabrinutog vlasnika skinuo s glave barem sljedeca dva mjeseca. Zahvaljujuci ovako uvjerljivom obrazloženju, kafic je i dalje cekao Marija. A i što sam mogao! Kako reci covjeku da Mario, sve i da se vrati, nece uzeti kafic natrag u najam, a još manje platiti zaostale najamnine (što je ovog najviše mucilo). Nisam imao srca da u covjeku ubijem zadnju nadu za nekakvu zaradu u ovoj tekucoj 1991.g., koja se za koji dan približavala kraju. Genije sam kad je u pitanje kupovanje vremena, makar na kraju te kupovine najcešce imam više štete nego koristi. Zapravo, u pravilu imam više štete nego koristi. Naprosto, ne riješiš pravodobno problem, nego prolongiraš njegovo trajanje, s time da se on u meduvremenu obicno okiti s dodatnim otežavajucim okolnostima, pa kad konacno dode red da ga moraš rješavati, to je skoro uvijek barem dva puta teže nego na pocetku. Medutim, kako odoljeti liniji manjeg otpora, pogotovu na Balkanu, još u ovim neizvjesnim