Dražan Gunjača U SIJENI RAZUMA

ON-LINE DIO ROMANA

home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
E-mail

U sjeni razuma
- on-line dio drame
- bilješka urednika
- recenzije

MJESTO RADNJE
Pogranični vojna utvrda između Hrvatske i BiH, negdje pred ljeto 1993.g. Unutar utvrde nalazi se priručni zatvor u kojem je zatvoren Ante. U stvari, radi se o jednoj omanjoj sobi, bez prozora, s velikim masivnim, starinskim drvenim vratima i neurednim, derutnim drvenim podom. Na stropu, po sredini sobe, ističe se jedna drvena greda, uobičajena u starim kućicama na tom području, koja nosi krovnu konstrukciju. Nema ništa od namještaja. Sobica je vjerojatno nekada služila kao nekakav priručni magazin. Po podu razbacano nekoliko kartona, a u kutu sobe stara vreća za spavanje. Drugog ničega nema.

OSOBE
ANTE, Hrvat, profesor povijesti, pedesetogodišnjak, zarobljenik
ZATVORENIK, kasnije HUSEIN, Musliman, pripadnik vojske BiH, Bošnjak, pravnik, tridesetogodišnjak, zarobljenik
BOJNIK, časnik Hrvatske vojske
ČUVAR ZATVORA, vojnik Hrvatske vojske
1. HRVATSKI VOJNIK
2. HRVATSKI VOJNIK
SRPSKI KAPETAN, kasnije KAPETAN MITAR
VODNIK, pripadnik srpske vojske
1. SRPSKI VOJNIK
2. SRPSKI VOJNIK
PERO, srpski vojnik
STEVO, srpski vojnik
BOŠNJAČKI VOJNIK
BOŠNJAČKI VOJNIK, kasnije IBRO
BOŠNJAČKI VOJNIK, kasnije MEHO
BOŠNJAČKI VOJNIK, kasnije SAMIR

ODLOMCI IZ 1. ČINA

(Ante, u maskirnoj uniformi s oznakama pripadnika srpske vojske, stoji u sobici, koja služi kao zatvor, uz sam zid nasuprot vratima, a na vratima se pojavljuju bojnik i čuvar, u maskirnim uniformama s oznakama hrvatske vojske, s novim zarobljenikom u maskirnoj uniformi s oznakama armije BiH i sa zavezanim rukama. Nakon što su ušli, čuvar skida konopac kojim su zatvorenikove ruke bile vezane.)

ANTE:
Uđite djeco, uđite. Već kasnite. Čas je već počeo. Uđite i zauzmite svoja mjesta u klupama. Dakle, danas ćemo govoriti o domovini naših otaca koja se nekad zvala Jugoslavijom…
ČUVAR:
Samo se ti pravi lud, svejedno ćeš isto završiti.
BOJNIK:
Profesore, dovodimo ti novog sustanara, da ne budeš sam.
ANTE:
Neka novi učenik zauzme slobodno mjesto. Dakle, da nastavim. U toj nadasve čudnoj zemlji prepunoj bajki i iluzija, koja se smjestila na brdovitom Balkanu, vaši su očevi mislili da su konačno pronašli čarobnu formulu suživota…
ČUVAR:
Profo moj, nećeš se ti izvući, ma koliko se pravio lud.
ZATVORENIK:
Šta je njemu?
ČUVAR:
Tko to zna? Tvrdi da je profesor povijesti i da je Hrvat kao i mi, a uhvatili smo ga u srpskoj uniformi i s njihovim dokumentima. I sad se pravi lud da ga ne strijeljamo.
ZATVORENIK:
Pa, je li profesor? Je li Srbin ili Hrvat?
BOJNIK:
Vidjet ćemo. Možda je i jedno i drugo, a možda i nije? Tko zna?
ČUVAR:
I kome je to uopće važno?
ZATVORENIK:
Pa, nećete svoga ubiti?
BOJNIK:
Nećemo.
ZATVORENIK:
A njega hoćete?
ČUVAR:
Akobogda.
ANTE:
Molim tišinu u učionici. Stalno me prekidate. Dakle, suživot i Jugoslavija. Dobra je to formula bila, ali je u sebi imala ugrađenu grešku, virus, koji se aktivirao tek nakon smrti njenog pronalazača maršala Josipa Broza Tita. I svi njegovi silni učenici, sve redom odlikaši, nisu uspjeli formulu, to jest grešku u njoj ispraviti. I tako je, djeco moja, tajnu suživota Tito odnio sa sobom u grob. Mnogi su očajnički željeli nastaviti njegovo djelo, ali uzalud. Što su se oni više trudili i formulu prepravljali, to je bivalo sve gore. Iako su neki koristili njegov recept, pristup im se pokazao pogrešnim. Nisu bili dorasli nijansama. I sad se…
ČUVAR:
Jebo te Tito. Svaki dan jedno te isto. Promijeni malo ploču.
ANTE:
… tu postavlja nekoliko osnovnih pitanja. (Okreće se prema zidu i prstom «piše» po njemu, kako to rade profesori u školama, na školskim pločama.) Prvo pitanje glasi: da li je Tito bio svjestan te greške? Drugo: ako jest, da li ju je mogao ispraviti? Treće: ako ju je mogao ispraviti, zašto nije? I konačno, četvrto pitanje: da li se naprosto radi o usudu ovdašnjih prostora gdje nijedna država nije doživjela prosječan ljudski vijek? Barem ne posljednjih stoljeća. Ono prije ionako nisu bile naše države, nego smo samo živjeli u njima.
ČUVAR:
Ja ću ti odgovoriti, profesore. Prvo, jebalo se Tita za te tvoje greške u formuli. Drugo, Tito je bio najveći hohštapler u povijesti Balkana. Zajebo je sve što je mogao i koga je stigao, a najviše nas Hrvate. Treće, ova Hrvatska koju sad stvaramo, bit će zavijeka.
ANTE:
Eh, dijete moje, ništa ti ne razumiješ. Prvo, ta formula je bila Titovo životno djelo, a svakome je njegovo životno djelo najvažnije od svega. Drugo, naravno da je bio najveći hohštapler, kako ga ti nazva, jer je politika umijeće mogućeg. I ta hohštaplerska osobina je u politici, za razliku od drugih djelatnosti, često pozitivna. U mjeri koliko se o politici uopće može govoriti u pozitivnom kontekstu. Dakako da je to paradoksalno, ali, nažalost, istinito. I treće, ništa na ovoj zemlji nije zavijeka. Ništa. Nijedna država, nijedan poredak, nijedan vladar… Ništa. Sve je to samo komadić povijesti, koja ide svojih utabanim, davno zacrtanim stazama gdje su ljudi najpotrošnija njena roba i služe samo da bi je zabilježili. A najčešće ni to ne naprave kako treba. Kad bi barem bili objektivni kroničari, možda nam se ne bi dešavalo…
ČUVAR:
A Bleibourg iz 1945? Što ćemo s onih nekoliko stotina tisuća hrvatskih civila koje su Tito i partizani tamo pobili ni krive ni dužne…

……………………..

(Buuum! Jaka detonacija u neposrednoj blizini strese zidove, a Ante i Husein se mehanički približiše jedan drugome. Ante se počeo križati.)

HUSEIN:
Prijatelju, prijeđe ti u vjernike. A šta bi s Titom?
ANTE:
Tito je bio za lako naoružanje, a sad, za ovo teškokalibarsko, jedino nam Bog osobno može pomoći. Pomoli se i ti.
HUSEIN:
Ne znam.
ANTE:
Moli svoje molitve. Muslimanske.
HUSEIN:
Pa, to ne znam.
ANTE:
Kakav si ti Musliman, kad se ne znaš moliti?
HUSEIN:
Jebi ga, jadniji od tebe. Znam par pozdrava šta sam naučio u zadnje vrijeme, klanjati se i ništa više. Moli se ti za obojicu. Na glas, ja ću ponavljat za tobom. Bolje ikako nego nikako.
ANTE:
Toliko o utjesi.
HUSEIN (viče):
Glasnije, ništa ne čujem.
ANTE (viče dok su eksplozije sve jače):
Dragi moj Bože, došlo vrijeme da ti se obratimo direktno, oči u oči, nas dvojica smrtnika osuđenih na…
HUSEIN (viče):
Kakva ti je to molitva?
ANTE (viče):
Znaš li ti bolju?
HUSEIN (viče):
Ne znam, ali…
ANTE (viče):
Onda šuti i ponavljaj za mnom. Dakle, druže Bože, pardon, dragi Bože, smiluj se svojim slugama koji protiv svoje volje zazivaju tvoje ime…
HUSEIN (viče):
Nastaviš li tako moliti, bolje da se sami ubijemo.
ANTE (viče):
Pardon, koji se protiv svoje volje nađoše u ovoj bezizlaznoj… kako da molim, kad me stalno prekidaš?
HUSEIN (viče):
Jebeš takvog vjernika. Da probamo s Alahom? Ionako si prešao u muslimane. Tu ne treba moliti, samo klekneš, okreneš se prema istoku i uspostaviš vezu s njime.
ANTE (viče):
Kakvu vezu?
HUSEIN (viče)
Pa, ono, meditacija, uspostaviš vezu s njime i moliš ga u sebi da nas danas poštedi. Može?
ANTE (viče):
Meni je svejedno. Ionako je samo jedan Bog, pa kako god ga zvali.

(Husein klekne na pod, okrene se prema istoku, pokloni se glavom prema zemlji, a Ante slijedi njegov primjer. Vani sve jače detonacije.)

ANTE (viče):
Pukla veza s Alahom.
HUSEIN (viče):
Kako pukla? Moraš se samo iskreno pomoliti…
ANTE (viče):
U životu nisam bio iskreniji. Nemaš pojma koliko iskreno molim da me ovi što dolaze ne prekolju. Ali mi se čini da ti imaš gadnih rupa u vjerskoj izobrazbi.
HUSEIN (viče):
Zašto?
ANTE (viče):
Sumnjiv mi je ovo način zazivanja Boga. Čini mi se da je došlo vrijeme da vapimo iz sveg glasa, a ne da mu se šutnjom obraćamo. Neće nas čuti od sve ove buke. Da se mi vratimo improvizaciji….
HUSEIN (viče):
Stvarno si nikakav vjernik. I kao musliman i kao katolik. Idemo onda natrag na tvog Boga, da vidimo kako ćemo tu proći. Ali, s tvojim bezdanima u molitvama nećemo daleko. Ovaj put ja molim, a ti ponavljaj za mnom. Može? Dobro, idemo. Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje…
ANTE (viče):
Čekaj! Otkud ti znaš Očenaš?
…………..
ODLOMCI IZ 2. ČINA

(Detonacije su prestale, tek tu i tamo se čuje koji povremeni pucanj. Ante i Husein, blijedi sjede jedan pored drugog u uglu zatvora, naslonjeni na zid. Malo nakon toga se čuje srpska pjesma «Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala, Nije mala, nije mala, triput ratovala…». Ante i Husein se zgledaše prestrašeno.)

ANTE:
Evo Srba, gotovi smo.
HUSEIN:
To su četnici, što je puno, puno gore. Da su barem obični Srbi…
ANTE:
Kako znaš da su četnici?
HUSEIN:
Zar ne čuješ šta pjevaju?
ANTE:
Nešto o tome da je Srbija mala?
HUSEIN:
Pa, nisi baš ulovio kontekst…
ANTE:
Koji sam ja pehist. Ubit ću se sada ja sam. Gdje si ti ono probao sa zidom?
HUSEIN:
Pričekaj njih, da se ne mučiš sam. A zašto si pehist? Mislim, jasno mi je da smo pehisti, ali zašto to sada posebno ističeš?
ANTE:
Kako zašto! Pa, oni moji hrvatski idioti nisu mi htjeli priznati da sam Hrvat, nego me držaše za Srbina. I kad već ne mogu biti ono što jesam, umjesto da me ostave Srbinom, oni me na brzinu pretvoriše u Muslimana i takvog ostaviše Srbima. I još mi nataknu čin kapetana, da ovima bude slađe kad me budu klali. Da su me barem ostavili u onoj nesretnoj srpskoj uniformi što sam imao…
HUSEIN:
Pusti sad uniforme. Šta ćemo sada? Kod ovih Tito ne pali. Ako im ga samo spomeneš…
ANTE:
Ode glava. Znam. Razmišljam.
HUSEIN:
Požuri, jebi ga. S razmišljanjem. Ovi će nas brzo naći a onda nećeš morati ni o čemu razmišljati.
ANTE (lupa se rukama o glavu):
Pokušavam. Pokušavam, ali ne ide. A tebi ne pada ništa na pamet?
HUSEIN:
Ja sam svoj dio odradio s tvojim molitvama, koje ti nisi znao. Sad je na tebi red. Jebi ga, mozak mi se blokirao.
ANTE:
I meni. Sve stalo i ne mrda. U glavi.
HUSEIN:
Deblokiraj ga, da ti ga ovi ne deblokiraju. Ej, znam šta ćemo.
ANTE:
Hajde reci, da imam razlog više da se ubijem.
HUSEIN:
Ozbiljno. Bit ćemo špijuni.
ANTE:
Špijuni?! Čiji špijuni?
HUSEIN:
Srpski, čiji bi drugo bili. Obojica smo Srbi poslani na zadatak da špijuniramo muslimanske položaje. Zato smo u muslimanskim uniformama. I, u trenutku nepažnje, Hrvati nas uloviše.
ANTE:
Imaš li išta originalnije?
HUSEIN:
Imaš li ti možda?

…………………………..

KAPETAN MITAR:
Znao sam. Isto Srbin, je l' da? Naravno da jest. Ne možeš više ni u zatvor a da ne naletiš na svoga. Makar i u neprijateljskim uniformama. Glavno da se on u duši oseća Srbinom, a jebeš uniforme. Sve one sliču jedna na drugu, zar ne? A i toliko ih sada ima na tržištu da se čovek u brzini lako zabuni pa navuče pogrešnu. Vrlo logično, je l' da? Dakle, braća Srbi. E, pa braćo, nemamo baš puno vremena za vas, pa vam toplo sugurišem da nastavak priče bude bar malo apsurdniji od ovog do sada. Tek toliko da mi ne sjebete dan potpuno. Možete vi to, znam ja, samo ako se malo više potrudite. Dakle?
HUSEIN:
Gospodine kapetane, mi smo bili ubačeni na ove prostore da pratimo muslimanska kretanja i tome slično. I onda nas Hrvati uhvatiše i da ne bijaše vas, zamijenili bi nas za neke njihove šta su ih Muslimani zarobili. Eto, spasiste nas u zadnji čas.
KAPETAN MITAR:
Jebi ga, opet smo tamo gde smo i bili. (Obraća se vodniku.) Znaš šta me je uvek nerviralo kod nas Srba? Predvidljivost u kritičnim situacijama. Neinventivnost. Uvek isto. Od srednjeg veka naovamo. I uvek smo najgore stajali sa špijunima. Pogledaj samo gde ova dvojica skupljaju informacije o muslimanima. U hrvatskom zatvoru. Pa, kako onda možeš dobiti rat, života ti? Ili ste čekali da vas Hrvati razmene, pa da tek onda počnete skupljati informacije, ha?
HUSEIN:
Gospodine kapetane, znam da zvuči malo nevjerovatno, ali…
KAPETAN MITAR:
Malo?! Eh, kad bi samo malo, gde bi nam bio kraj. No, ajde da ne zaključujemo naprečac. U ratu se dešavaju nezamislive stvari, pa, eto, onda je moguće da i vi špijunirate muslimane po hrvatskim zatvorima.
HUSEIN:
Ali…
KAPETAN MITAR:
Dobro, znam, prvotna namera vam nije bila da ovde završite. To vam verujem. Nikom normalnom se ne završava u ovakvim rupama, pa ni srpskim špijunima. Makar, kad malo bolje promislim, špijuni karijeru uglavnom okončavaju na ovakvim mestima. Pogotovu u ratu. Nego, kako sa živcima već duže vreme ne stojim najbolje, biste li mi dali upute kako da ja vašu priču proverim? Naime, malo je nezgodno verovati samo na reč u ovim opakim vremenima, zar ne?
HUSEIN:
Lako. Trebate samo nazvati majora Aksentijevića…
ANTE:
Aleksijevića.
HUSEIN:
Pardon, Aleksijevića; toliko sam sretan šta ste došli da sam malo uzbuđen…
KAPETAN MITAR:
Čak mi je i to razumljivo. Teško je u ovakvoj situaciji biti neuzbuđen. A gde da ja nađem tog vašeg majora?
HUSEIN:
U Trebinju.
KAPETAN MITAR:
U Trebinju?! Mogli ste tako reći i na Grenlandu. Ne mogu dobiti vezu ni s onima kilometar iza mene, a kamoli s Trebinjem. (Obraća se vodniku.) Jesi li upamtio kako se zovu?
VODNIK:
Jesam za Jovana, ali ovaj Timo… Njega nisam.
ANTE:
Timotije Milosavljević.
VODNIK:
E, njega nisam.

ODLOMCI IZ 3. ČINA

(Ante i Husein sjede uza zid sobe i čekaju da istekne pola sata od odlaska Srba. Prošao je skoro i sat, oni još sjede i čekaju. Vani tišina.)

HUSEIN:
Već je prošlo više od sat vremena od odlaska Srba. Bilo bi krajnje vrijeme da se maknemo odavde.
ANTE:
Ne znam što mi je. Nekako mi se ne izlazi van.
HUSEIN:
Strah od nove neizvjesnosti. Međutim, krenut se mora.
ANTE:
Idemo.

(Polako otvaraju vrata i Husein oprezno izviruje van. Okreće se prema Anti.))

HUSEIN:
Nema žive duše. Sve je čisto. Gibajmo!

(Obojica izlaze van. Čim su izišli, začula se rafalna paljba. Oni naglavu- nanos utrčavaju natrag u sobu, zatvarajući vrata za sobom. Zbunjeno se gledaju.)

HUSEIN:
Šta je sad ovo?
ANTE:
Pojma nemam, ali imao sam osjećaj da nešto nije u redu. Kao da sam znao da će netko zapucati čim provirimo van.
HUSEIN:
Ja takav osjećaj imam već godinu dana. Već sam i navikao na njega. Ali tko je sad ovo? Srbi nisu, jer su nas mogli pobiti i bez čekanja da iziđemo. Hrvati isto nisu. Barem ne oni isti od prije. Ostaju samo…
ANTE:
Mudžahedini.

……………………..

(Tog trenutka ulazi još jedan, četvrti vojnik u uniformi bez oznaka, sa zelenom trakom zavezanom oko glave).

ČETVRTI BOŠNJAČKI VOJNIK:
Allahu ekber!
ANTE:
Aha!
HUSEIN:
Allahu ekber!
ČETVRTI BOŠNJAČKI VOJNIK:
Ja sam Samir, pripadnik Armije BiH, a vi?
HUSEIN:
Ja sam Husein, a ovo je kapetan Mustafa.
ANTE:
Toliko o smislu za imena.
SAMIR:
Šta ovaj priča?
HUSEIN:
Bulazni od šokova.
SAMIR:
Kakvih šokova?
HUSEIN:
Hrvati su tu imali nekakav generator za struju i kapetana svaki dan spajali na njega jedno desetak puta. Skoro prosvijetlio, jadnik. Još mu nije spala voltaža. I sad više ne zna šta govori. Čas lupa o Titu, čas o Bosni…
ANTE:
"Ni sahat hoda odavde postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća, kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo…»
SAMIR:
O čemu on to?
HUSEIN:
Pokušavam dokučiti. Poznato mi zvuči, ali nikako da mi legne.
ANTE:
«…najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa…"
HUSEIN:
Sjetio sam se. Meša Selimović iz romana «Derviš i smrt». O Bosni i Bosancima.
SAMIR:
Kojim Bosancima? Nema više Bosanaca. Samo Bošnjaci.
HUSEIN:
Dobro, onda o Bošnjacima.
SAMIR:
I ko je taj Meša?
HUSEIN:
Meša Selimović?! Jedan od najvećih bosanskih pisaca. Njegov roman «Derviš i smrt»…
SAMIR:
Ma, kakav Meša. Kakvi pisci, kakvi romani…